PLAČ NIJE ZNAK NEZRELOSTI Djeca kroz suze pokazuju ono što još ne znaju reći

Dijete počinje plakati. Možda se udarilo, brat mu je uzeo igračku, nije dobilo ono što želi ili je jednostavno došlo vrijeme da napusti igralište.

Prije nego što stignemo razmisliti šta se dogodilo, naše tijelo već reaguje. Ramena se zategnu, disanje ubrza, a pažnja se usmjeri na jedno – kako da plač što prije prestane.

-Smiri se-

-Nije to ništa-

-Molim te, samo prestani plakati-

Iako ovim riječima ne želimo zanemariti djetetova osjećanja, često samo pokušavamo prekinuti alarm koji je njegov plač pokrenuo u nama.

Plač nije samo zvuk

Prije nego što može reći -gladan sam-, -boli me- ili -trebam te-, beba plačem poziva odraslu osobu da joj priđe. To ima smisla i iz evolucijske perspektive. Beba dugo zavisi od drugih ljudi i potreban joj je dovoljno snažan signal da usmjeri pažnju odrasle osobe prema njoj.

Istraživanja su pokazala da plač bebe kod odraslih pokreće reakcije poput približavanja, podizanja i obraćanja djetetu. Aktiviraju se i područja mozga povezana s pripremom pokreta i govora.

Zato plač ne čujemo samo ušima. Možemo ga osjetiti u vilici, grudima i stomaku. Naš sistem alarma poručuje – Nekome nije dobro. Uradi nešto –

Ali taj alarm ne zna odmah da li je dijete zaista ugroženo, treba li mu konkretna pomoć ili samo prolazi kroz frustraciju. Tu roditelj treba napraviti razliku. Osjećaj hitnosti nije uvijek dokaz da je situacija hitna.

Zašto želimo da dijete odmah prestane plakati

Naša reakcija na dječiji plač zavisi od umora, stresa, podrške koju imamo, ali i od onoga što smo sami naučili o emocijama. Ako su naše suze u djetinjstvu bile ismijavane, kažnjavane ili dočekivane riječima poput – prestani – dječiji plač kasnije može u nama izazvati napetost, ljutnju ili snažnu potrebu da ga zaustavimo.

To ne znači da je svaka naša reakcija posljedica djetinjstva. Ipak, kada nas dječije suze posebno snažno preplavljuju, korisno je zapitati se reagujemo li samo na ono što se događa sada ili i na ono što je plač nekada značio nama.

Ponekad naše tijelo još čuje staru poruku – Prestani. Sakrij. Ne pokazuj –

Plač je normalan način izražavanja emocija

Plač nije emocija, već jedan od načina na koji se emocija izražava i prenosi drugima. Dijete može plakati zbog tuge, straha, ljutnje, bola, umora, razočaranja, nemoći ili preopterećenosti, ali i zbog olakšanja ili radosti. Kod bebe je plač govor bez riječi. Kod malog djeteta osjećaji su često veći od njegove sposobnosti da ih objasni i reguliše.

Važno je da dijete zna da su suze normalan način pokazivanja emocija, da za njih ima mjesta i da ih ne mora skrivati niti ih se stidjeti. Plakanje je često sigurniji način izražavanja tuge, ljutnje i preplavljenosti od udaranja, vrijeđanja, razbijanja ili potiskivanja osjećanja.

Iako se često tvrdi da plač – izbacuje stres – i snižava kortizol, istraživanja nisu pokazala da samo plakanje dosljedno smanjuje nivo kortizola. Olakšanje može zavisiti od toga da li je stresna situacija završila, da li se osoba osjeća sigurno i kakvu je podršku dobila.

Zato je važno i iskustvo koje dijete dobija dok plače:

 – Ovo što osjećam jeste teško, ali može se podnijeti –

– Nisam ostao sam –

– Ovaj osjećaj je došao i prošao –

Šta znači pustiti dijete da plače?

Pustiti dijete da plače ne znači ostaviti ga samog niti ignorisati njegove potrebe.To može značiti da mu dozvolimo da proživi emociju dok smo prisutni i dostupni, bez pokušaja da je odmah uklonimo.

Ako dijete plače jer mora napustiti igralište, ne moramo produžiti igru samo da bi suze prestale.

-Znam da još želiš ostati. Teško je završiti nešto lijepo. Sada je vrijeme da idemo –

Ako plače jer mu nismo kupili igračku:

-Baš ti se svidjela. Danas je nećemo kupiti. U redu je da se osjećaš razočarano –

Ako plače nakon svađe s prijateljem, ne moramo odmah nuditi rješenje:

-Vidim koliko te je to povrijedilo. Želiš li razgovarati ili da samo budem uz tebe? –

Prihvatiti plač ne znači popustiti ili ukinuti granicu. Možemo reći:

-Imaš pravo da budeš ljut. Ne mogu ti dozvoliti da udaraš –

Dijete tako uči da je emocija prihvatljiva čak i kada se okolnosti ne mogu promijeniti.

Do koje dobi je normalno plakati? Ne postoji dob nakon koje plakanje postaje znak nezrelosti.

S razvojem se ne gubi pravo na suze, već dijete dobija više drugih načina da izrazi ono što osjeća.

Kod bebe je plač jedan od osnovnih načina komunikacije. Tokom druge i treće godine osjećaji su snažni, dok su jezik i samokontrola još ograničeni.

U predškolskom i školskom uzrastu dijete razvija više načina regulacije emocija, ali i dalje može plakati zbog tuge, bola, straha, nepravde ili preopterećenosti. Plaču i adolescenti i odrasli.

Cilj nije da dijete prestane plakati. Cilj je da, osim plača, postepeno dobije više načina da razumije i izrazi ono što osjeća – kroz razgovor, traženje pomoći, postavljanje granica i rješavanje problema.

Emocionalna zrelost ne znači da više ne plačemo, već da bolje razumijemo zbog čega plačemo i šta nam je potrebno.

Kada plač ne treba samo pustiti

Plač je normalan, ali je istovremeno i informacija.Kod bebe prvo treba provjeriti glad, pelenu, temperaturu, bol, umor, preopterećenost i potrebu za kontaktom.

Iznenadan, neuobičajen ili neutješan plač, posebno ako ga prate temperatura, teškoće s disanjem, povraćanje, slabo hranjenje, izrazita pospanost ili promjena ponašanja, razlog je za razgovor s pedijatrom.Kod starijeg djeteta treba obratiti pažnju ako plač odjednom postane mnogo češći, dugo traje ili počne ometati školu, san, odnose i igru.

Posebno je važno reagovati ako su prisutni stalna tuga, strah, povlačenje ili gubitak interesa.

Tada problem nije to što dijete plače. Plač možda pokazuje da se iza njega nalazi problem za koji dijete još nema riječi.

Kako ostati uz dijete koje plače?

Prvi korak može biti da primijetimo vlastitu reakciju:

-Ovaj zvuk me jako uznemirio –

-Osjećam hitnost, ali to ne znači da je dijete u opasnosti –

– Ne moram odmah ukloniti njegov osjećaj –

Zatim provjeravamo da li je dijete sigurno i postoji li potreba na koju treba konkretno odgovoriti.

Ako je sigurno, možemo usporiti disanje, opustiti ramena i reći:

-Vidim da ti je teško –

-U redu je plakati, tu sam –

Kada se dijete smiri, možemo mu pomoći da pronađe riječi:

-Šta je bilo najteže? –

-Šta si želio da razumijem? –

-Šta sljedeći put možemo uraditi da ti bude lakše? –

Tolerancija na dječiji plač ne dolazi svakom roditelju prirodno. Posebno je teška onima koji su odrasli uz poruku da su suze slabost, neposluh ili razlog za kaznu. To što nam je teško ne znači da ne možemo naučiti drugačije.

Djetetu ne treba roditelj kojeg plač nikada neće uznemiriti. Potrebna mu je odrasla osoba koja može zastati, provjeriti šta mu treba i ostati uz njega dok prolazi kroz snažnu emociju, prenosi bosnainfo.ba .

Naš zadatak nije odgojiti dijete koje neće plakati. Zadatak je odgojiti dijete koje se neće stidjeti svojih suza i koje će, osim njih, postepeno razviti riječi i načine da kaže:

-Teško mi je –

Prije nego što sljedeći put kažemo – nemoj plakati – možda je dovoljno da se zapitamo: Da li je mom djetetu potrebno da zaustavim njegov plač – ili da pokažem da mogu ostati uz njega dok plače?

Bonus video: