Postoje biljke koje su kroz istoriju postale sinonim za zdravlje, a jedna od najmoćnijih na našim prostorima svakako je lincura. Poznata po svom izrazito gorkom ukusu, ona nije samo osnova za čuvenu rakiju, već kompleksna prirodna apoteka koja pomaže kod niza unutrašnjih oboljenja.
Ipak, zbog njene popularnosti i nekontrolisanog branja, ova biljka je danas prirodna rijetkost.
Kraljica ljekovitog bilja: 2.000 godina na tronu
Lincura se s punim pravom ubraja u najstarije i najcenjenije ljekovite vrste našeg podneblja.
– Lincura se ubraja u najstarije ljekovite biljke, jer se koristi više od 2.000 godina kao odličan lijek protiv oboljenja želuca, jetre i žuči, a rakija s ovom biljkom koristi se kao obloga. Zahvaljujući svojoj izuzetnoj ljekovitosti, lincura se u narodu s pravom smatra “kraljicom ljekovitog bilja” – priča za Blic zdravlje dr sc. Marko Lj. Nestorović, muzejski savjetnik botaničar – herbolog u Prirodnjačkom muzeju u Beogradu.
Lijek protiv kuge koji je preporučivao ilirski kralj
Lincura (Gentiana lutea L.) nije slučajno dobila svoje ime. Njena istorija seže daleko u prošlost, do samih korijena evropske medicine.
– Ovaj botanički rod naziv je dobio po ilirskom vladaru Genciju iz II vijeka prije naše ere, koji je lincuru preporučivao kao lijek protiv kuge – objašnjava dr Nestorović.
Prema botaničkoj klasifikaciji, lincura pripada rodu Gentiana, koji obuhvata vrste rasprostranjene u planinama sjeverne umjerene klimatske zone.
– Ove vrste se često sreću i u Andima Južne Amerike, dok u Africi sasvim nedostaju. U flori Srbije rasprostranjeno je ukupno 11 vrsta ovog roda – precizira sagovornik.
Šta sve liječi korijen lincure
Za izradu ljekovitih preparata koristi se isključivo osušeni korijen biljke. Njegov sastav je prava riznica aktivnih materija koje direktno utiču na funkcije varenja.
– Korijen lincure sadrži gorke heterozide (oko 2 odsto), razne šećere, masno ulje (oko 6 odsto), žutu boju gentizin, pektine, tanine, kao i malu količinu alkaloida gencianina – navodi dr Nestorović.
Primjena ove biljke je veoma široka i obuhvata različite aspekte zdravlja organizma:
Varenje i apetit: Reguliše apetit i poboljšava varenje podsticanjem lučenja pljuvačke i želudačnog soka.
Različite bolesti: Pomaže kod tegoba stomaka, želuca, jetre, žuči i malokrvnosti.
Spoljašnja primjena: Koristi se kao melem za rane i obloga za upaljene vene.
Metabolizam i energija: Deluje na kosti, metabolizam i smanjenje opšteg umora.
– U narodnoj medicini ekstrakti, tinkture, ljekovita vina, složeni čajevi i drugi preparati koriste se za liječenje bolesti stomaka, protiv groznice, za jačanje, kao i za obloge. Preparati lincure regulišu apetit i poboljšavaju varenje hrane, jer izazivaju pojačano lučenje pljuvačke i želudačnog soka. Lincura se koristi i za liječenje malokrvnosti, bolesti jetre, žuči, kostobolje i zamora, a blagotvorno djeluje i na bolesti metabolizma – detaljno objašnjava dr Nestorović.
Uprkos tome što nije toksična, sagovornik naglašava važnost stručnog nadzora:
– Lincura, iako nije otrovna, uzima se isključivo pod nadzorom i kontrolom ljekara.
Upotreba u ishrani i industriji pića
Osim u medicinske svrhe, koren ove biljke je nezamjenljiv u proizvodnji specifičnih napitaka.
– Korijen lincure od davnina se koristi u industriji vina, gorkih alkoholnih pića, likera i rakije koja nosi naziv upravo po ovoj biljci – lincura – kaže dr Nestorović.
Iako je veoma gorkog ukusa, upravo ta gorčina je čini cenjenom sirovinom za aperitive i dižestive širom Evrope.
Strogo zaštićena vrsta na Crvenoj listi
Danas je naći lincuru u prirodi sve teže. Nekontrolisano i nestručno sakupljanje dovelo je ovu vrstu na rub opstanka.
– Nekontrolisano branje lincure dovelo je do toga da je postala izuzetno rijetka vrsta koja je zakonom zabranjena za sakupljanje i promet – naglašava dr Nestorović.
– U cilju očuvanja i obnavljanja njenih populacija nalazi se i na “Crvenoj listi flore Srbije”, kao i u međunarodnim zakonskim regulativama zaštite biljaka kao prirodnih rijetkosti, kojima se, posebno reguliše njeno sakupljanje – dodaje sagovornik.
Gdje raste lincura
Lincura je rasprostranjena u Centralnoj i Južnoj Evropi, kao i u Maloj Aziji. Sreće se na planinskim pašnjacima, prevojima i stenovitim padinama Pirineja, Alpa, Balkana i Karpata.
– Raste u zajednicama udovice, tvrdače, kleke, listopadnog i zimzelenog žbunja, na krečnjačkim, škriljastim i granitnim terenima, na nadmorskim visinama i do 2.500 metara. Na našim prostorima najčešće se sreće na Zlatiboru, Maljenu, Divčibarama, Suvoj planini, Kopaoniku, Stolu, Goliji i Prokletijama – navodi dr Nestorović.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.