Djeca

Zašto je važno reći „izvini“: Roditelji često prave ovu grešku, a nisu ni svjesni koliko utiče na djecu

Roditelj može da povisi ton, nepravedno optuži dijete, pogrešno protumači situaciju ili pretjera sa kaznom, ali se razgovor na kraju ipak završi tako što se dijete izvinjava.

Zašto je važno reći „izvini“: Roditelji često prave ovu grešku, a nisu ni svjesni koliko utiče na djecu
FOTO: FREEPIK

Takav obrazac ostavlja dublje posljedice nego što se na prvi pogled čini. Dijete vremenom usvaja poruku da je ono odgovorno za svaki sukob i da upravo ono mora da popravi odnos, čak i kada nije krivo.

A ta lekcija može da ga prati i mnogo godina kasnije.

Dijete počinje da sumnja u sopstvena osjećanja

Nije uvijek riječ o otvorenim svađama i vikanju. Ponekad su posljedice mnogo suptilnije.

Kada dijete kaže da ga je nešto povrijedilo, roditelj odgovara da je preosjetljivo. Kada se sjeća nekog događaja drugačije, čuje da to nije bilo tako. Kada podsjeti roditelja na dato obećanje, ispadne nezahvalno.

Zajedničko svim ovim situacijama jeste to što roditeljeva verzija događaja uvijek ostaje jedina prihvatljiva, dok se djetetova osjećanja i sećanja dovode u pitanje, prenosi Yumama.

Pošto mu je očuvanje odnosa sa roditeljem važnije od rasprave, dijete počinje da preispituje sebe.

FOTO:  KEV/PIXABAY
FOTO: KEV/PIXABAY

Možda sam pretjerao/la. Možda sam pogrešno razumio/la. Možda nije trebalo ništa da kažem.

Vremenom ova navika može da se prenese i na druge odnose. Dijete odrasta u osobu koja teško vjeruje sopstvenom osjećaju, lako odustaje od svog mišljenja i često prihvata tuđe procijene čak i kada duboko u sebi zna da nešto nije u redu.

Krivica postaje način da ponovo zadobije ljubav

Kada se porodične svađe završavaju tek onda kada dijete kaže “izvini”, odustane od rasprave ili počne da teši roditelja, ono uči da je preuzimanje krivice najbrži put do pomirenja.

Dijete ne razmišlja o tome svjesno. Jednostavno primjećuje da se atmosfera u kući promjeni kada se izvini. Roditelj ponovo postane nežan, tišina prestane, a svakodnevica se vrati u normalu.

Psihoterapeut Imi Lo ukazuje na to da preuzimanje krivice u detinjstvu može postati način na koji dijete pokušava da uspostavi kontrolu nad odnosom. Ako je ono problem, onda ono može i da ga riješi. Mnogo je teže prihvatiti mogućnost da je roditelj pogrešio, a da dijete tu ništa ne može da promjeni.

Tako dijete postepeno počinje da povezuje ljubav sa odricanjem od sebe. Kada je neko do koga mu je stalo uznemiren, ono automatski traži šta je pogrešilo i kako može da popravi situaciju.

Krivica i ljubav počinju da liče jedna na drugu.

Pročitajte još

Ovaj obrazac prenosi se i na partnerske odnose

U odraslom dobu takvo ponašanje često se predstavlja kao pretjerana briga za druge.

Kada je partner nezadovoljan, prva pomisao je: “Šta sam uradio/la?” Kada se prijatelj udalji, osoba odmah analizira svoje riječi i postupke. Kada neko ne prihvati njene granice, počinje da se osjeća sebično zbog toga što ih je uopšte postavila.

Ovakvi ljudi često sebe smatraju empatičnim, odanim i brižnim. I zaista, mogu imati razvijenu sposobnost da razumiju tuđe emocije. Međutim, iza toga se ponekad krije duboko usađeno uvjerenje da će odnos opstati samo ako oni preuzmu odgovornost za sve što nije u redu.

Zato se prebrzo izvinjavaju, odustaju od svojih potreba i pokušavaju da smire sukob prije nego što uopšte stignu da kažu šta ih je povredilo.

Mogu godinama ostajati u odnosima u kojima stalno preuzimaju krivicu, vjerujući da je upravo to dokaz ljubavi i bliskosti.

Djetetu nije potreban savršen roditelj, već roditelj koji umije da kaže “pogriješio sam”

Svaki roditelj griješi. Svi ponekad izgubimo strpljenje, pogrešno protumačimo detetovo ponašanje ili donesemo nepravednu odluku. Djeci nije potreban savršen roditelj, već odrasla osoba koja ume da preuzme odgovornost za svoje postupke.

Dječje samopouzdanje ne gradi se samo pohvalama i podrškom. Gradi se i kroz iskustvo da roditelj može da prizna grešku, izvini se i nastavi da voli dijete bez narušavanja njihovog odnosa.

Kada roditelj kaže: “Nisam bio u pravu, izvini što sam te povrijedio”, djetetu šalje važnu poruku: sukob ne znači da neko mora da bude kriv i ljubav ne zavisi od toga ko će prvi popustiti.

Roditeljsko izvinjenje ne popravlja samo jedan neprijatan trenutak. Ono dijete uči da vjeruje sebi, prepoznaje nepravdu i gradi zdrave odnose u kojima ne mora uvijek da bude ono koje se odriče svojih osećanja.

Ponekad je upravo to jedna od najvažnijih lekcija koje roditelj može da pruži svom detetu: i odrasli greše, ali ljubav ne nestaje kada priznamo da nismo bili u pravu.