Novo istraživanje američkog C.S. Mott Children’s Hospitala otkriva da taj tihi sukob između podrške i straha i te kako utiče na način na koji se djeca danas igraju i na ono što iz igre uče.
Istraživanje sprovedeno među roditeljima djece od jedne do pet godina pokazalo je da većina mališana (88%) svakodnevno trči, skače i penje se. Ali, sve manje njih učestvuje u maštovitoj igri (68%) ili u aktivnostima poput slaganja kockica (54%), koje podstiču kreativnost, koncentraciju i rješavanje problema.
Zabrinjava i podatak da se gotovo jedno od desetero djece na otvorenom igra samo jednom nedjeljno ili čak i rjeđe. Umjesto igre na vazduhu, mnogi roditelji priznaju da posežu za ekranima.
Gotovo 80% roditelja predškolaca i gotovo polovina roditelja mlađe djece dopušta mališanima da igraju igre na telefonu ili tabletu, najčešće dok su u autu ili obavljaju poslove. Stručnjaci, međutim, upozoravaju da digitalna zabava, iako praktična, ne može da zamjeni slobodnu, samostalnu igru – posebno onu na otvorenom. Možda zvuči opasno, ali stručnjaci ističu da djeci treba dopustiti da se igraju aktivnosti koje im se čine “pomalo rizičnim” – poput penjanja, ljuljanja ili istraživanja nepoznatog. Takve igre razvijaju samopouzdanje, upornost i osjećaj kontrole.
Više od polovine roditelja u istraživanju (51%) smatra da je zdravo da djeca preuzimaju male rizike tokom igre. Ali skoro isto toliko roditelja priznaje da ne može da odoli potrebi da “pazi svaki njihov korak”. Naravno, zaštitnički instinkt je prirodan, ali, kako ističu stručnjaci, ako dete ne smije da isprobava granice, ne može ni da nauči da vjeruje svojim sposobnostima.
Ključ je u tome da budete blizu, ali ne previše: dostupni ako zatreba, ali dovoljno u pozadini da dijete samo otkrije šta sve može.
Priroda je najbolja učionica
Igra na otvorenom ne gradi samo mišiće. Ona podstiče i razvoj vida, pažnje, pa čak i emocionalne ravnoteže. Čak i kratki trenuci na vazduhu poput skupljanja lišća, trčanja po travi ili igranja u pijesku pomažu deci da razviju maštu i povezanost s prirodom.
– Igra ne mora da bude planirana ni skupa – podsjećaju stručnjaci.
– Najvažnije je da je vođena djetetovom radoznalošću, a ne našim uputstvima – ističe.
Ako ste se danas već tri puta ulovili kako govorite “pazi!”, niste sami. Ali, možda je upravo puštanje ono što našoj deci najviše treba. Kad im dopustimo da se popnu malo više, pokušaju sami i nauče iz svog iskustva, učimo ih nečemu važnijem od bilo koje lekcije – da mogu vjerovati sebi, prenosi yumama.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.