Jednostavno, s godinama čovjek često dolazi do razumijevanja istina koje su mu se činile nejasnim u mladosti, kada je bio pun snage i poverenja u sopstvenu svemoć.
Postoji jedan paradoks: što je osoba starija, to lakše žrtvuje ono što je temelj njenog postojanja. Iako se zrelost tradicionalno povezuje sa velikodušnošću i apsolutno opravdanom i prirodnom željom da se pomogne djeci, pretjerano samopožrtvovanje može dovesti do neprimjetnog, ali bolnog gubitka identiteta. Kao što je čuveni psiholog Erih From primijetio, ljubav je nemoguća bez poštovanja, ali prije svega poštovanja sebe.
U svom djelu “Umijeće ljubavi” From je istakao da je ljubav aktivna sposobnost, a ne prolazan osjećaj, te da ne može postojati bez uzajamnog poštovanja i brige, bez sposobnosti da osobu koju volimo vidimo onakvu kakva jeste, svjesno podržavajući njenu individualnost i razvoj. No, prije svega, moramo da očuvamo unutrašnje jezgro, kako njegov omotač tokom godina ne bi oslabio.
U mladosti smo, logično, puni energije, strasno branimo svoje stavove, planove, pravo na vlastiti život, ali vremenom se ti prioriteti mijenjaju. Želja za očuvanjem mira u porodici, pomaganje djeci u teškim situacijama i navika odlaganja sopstvenih želja postepeno oblikuju način života, a često se ispostavi da, kada se proces oblikovanja završi, shvatimo da taj život zapravo posvećujemo drugima mnogo više nego sebi. Upravo tu počinje tiha erozija ličnosti, objašnjavaju psiholozi.
Prvi i najosnovniji element koji se ne smije izgubiti jeste dom. To nisu samo zidovi i namještaj, već prostor koji čuva uspomene. Nešto što je u našem vlasništvu. Priča o ženi koja je, s najboljim namjerama, predala svoj stan sinu, a onda shvatila da je suvišna u životu njegove porodice, jasno pokazuje da gubitak fizičkog prebivališta često dovodi i do gubitka mjesta u životima voljenih. Sve dok osoba ima ključ od vrata svog doma, zadržava osjećaj podrške i svoje dostojanstvo.
Drugi nezaobilazni resurs je lično vrijeme. U poznijem dobu ljudi su često potpuno zaokupljeni čuvanjem unučadi i obavljanjem poslova za djecu kako bi im olakšali život. Ako takva podrška postane stalna, ako se pretvori u svakodnevni posao, osoba gubi vrijeme za sebe, a s tim se gasi i njena unutrašnja vatra. Filozof Seren Kjerkegor govorio je da moramo živjeti sa pogledom u budućnost, a to se odnosi i na naše lične ciljeve, navike i male radosti, bilo da je riječ o običnoj jutarnjoj šetnji ili večernjem uživanju u dobroj knjizi.
Treća ključna komponenta je pravo na mišljenje. Odbijanje izražavanja sopstvenog gledišta pod izgovorom da “mladi ljudi bolje znaju” postepeno transformiše osobu – od aktivnog učesnika u životu može da postane samo posmatrač. Ako čovek želi nešto da kaže, ali će radije ćutati jer je svjestan da njegovo mišljenje nije bitno, lišava sebe osjećaja pripadnosti i značaja.
Četvrti aspekt koji zahteva pažnju su vlastite želje. Navika beskrajnog odlaganja putovanja, kupovine stvari koju strasno želimo ili omiljenog hobija koji nas ispunjava može odvesti u drugu krajnost – do života provedenog u čekanju na to nerealno “kasnije”. Sposobnost da se prepustimo željama, čak i najmanjim, održava naš duh vitalnim i ne umanjuje interesovanje za spoljašnji svijet.
Peti element je pravo na lične granice. Slijepo samopožrtvovanje i spremnost da se pomogne uvijek i pod bilo kakvim okolnostima često potkopavaju poštovanje. Psiholog Marej Bouen smatrao je da se zdravi porodični odnosi grade na mogućnost osobe da održi svoju individualnost dok je pored voljenih. Sposobnost da se kaže “ne” u takvom kontekstu postaje oblik brige i o sebi i o drugima, sprečavajući emocionalno sagorevanje i ogorčenost, prenosi Blic žena.
Konačno, šesti i posljednji stub jeste osjećaj sopstvene vrijednosti, bez obzira na funkcije koje obavljamo. Osoba je porodici važna ne samo kao pomoćnik ili dadilja, već sama po sebi, sa svojim iskustvom, mislima i jedinstvenom unutrašnjom svjetlošću. Alber Kami je metaforički primijetio da “i u jesen života duša čuva svoje ljeto”: očuvanje tog unutrašnjeg bogatstva čini stariju osobu zanimljivim sagovornikom.
Volimo svoju djecu, bezuslovno i beskompromisni, što se podrazumijeva. Ali, to ne znači da u toj ljubavi treba da izgubimo sebe. Naprotiv, samo uz očuvanje sopstvene ličnosti, svog doma i životnog prostora, svog vremena, glasa i želja, čovjek može da postane pouzdan oslonac drugima, onima kojima je najpotrebniji. Ukoliko izgubi te osnovne stvari, ne može da bude podrška nikome, pogotovo ne sebi.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.