Saznanje da je vaše dijete nekoga zlostavljalo u najboljem je slučaju razočaravajuće, a u najgorem može da poljulja temelje, navodeći roditelje da se zapitaju da li su uopšte slijedili prave smjernice vaspitanja.
Iako velika većina roditelja zlostavljanje smatra destruktivnim, studija objavljena u časopisu American Journal of Public Health pokazuje da će do 20% djece zlostavljati nekoga tokom školovanja, od osnovne do srednje škole. Takvo ponašanje šteti svima uključenima. Istraživanje je pokazalo da i nasilnici i žrtve imaju veće stope problema s mentalnim zdravljem te je vjerovatnije da će se kasnije u životu suočavati s problemima.
Nasilnici su skloniji delinkvenciji, dok se žrtve godinama bore s prilagođavanjem u društvenim interakcijama. Razumijevanje uzroka zlostavljanja ključno je za njegovo sprečavanje, zato terapeuti preporučuju osvještavanje roditeljskih navika koje bi dijete mogle nenamjerno da podstaknu na nasilno ponašanje.
Kad roditelji nesvjesno jačaju nesigurnost
Prema kliničkoj psihološkinji Amber Thornton, zlostavljanje je često posljedica nesigurnosti. Kad se djeca osjećaju loše iznutra, sklonija su tome da se i drugi zbog njih osjećaju loše.
Djeca najčešće zlostavljaju druge kako bi se osjećala moćnije ili imala više kontrole. To se mnogo puta događa kad se djeca osjećaju nesigurno ili sumnjaju u sebe, ali može proizaći i iz problema s emocionalnim izražavanjem – rekla je Thornton za HuffPost.
„Ako se dijete osjeća ljuto ili uznemireno, može to da iskali na drugom djetetu kako bi se osjećalo bolje, jer ne zna bolji način za izražavanje. Zlostavljanje se takođe može dogoditi kada su i sama djeca bila zlostavljana ili omalovažavana, bilo od strane drugog djeteta, brata ili sestre, ili roditelja.“
Thornton kaže da svaki put kada roditelj dozvoli da se dijete osjeća nevidljivo ili nevažno, povećava rizik od nasilnog ponašanja. „To može biti odbacivanje ili poništavanje djetetovih osjećanja, oštre kazne, grube kritike – sve to čini da se djeca osjećaju nemoćno, nevidljivo i bezvrijedno“, objasnila je. „Onda to pokušaju da nadoknade na druge načine, često zlostavljajući druge kako bi se osjećali bolje, moćnije i jače.“
Roditelji bi trebalo da pripaze i na ponašanja koja omalovažavaju osjećanja, a prikrivena su humorom, poput komentara „samo se šalim“, koji mogu nanijeti više štete nego što se čini.
– To je teško, jer roditelji ponekad rade takve stvari slučajno, jer su umorni ili iscrpljeni – rekla je.
– Čak i jednostavne stvari, poput nedostatka vremena i prostora za brigu o sebi ili upravljanje sopstvenim emocijama, mogu dovesti do toga da roditelj slučajno odbaci ili obezvrijedi dijete. Hronično ponavljanje takvog ponašanja dovodi dijete u rizik od loših odnosa s drugom djecom.
Uloga porodične dinamike
Anita Powell, savjetnica za mentalno zdravlje, kaže da djeca koja zlostavljaju često reprodukuju negativnu dinamiku koju su doživjela u odnosu s osobom na poziciji moći. Kada roditelji ne znaju kako da se samoregulišu, viču, omalovažavaju ili, u gorim slučajevima, zlostavljaju i zanemaruju djecu ili druge ukućane, djeca mogu postati zbunjena oko toga kako zdrave interakcije treba da izgledaju.
„Kada djeca dožive takva ponašanja od roditelja ili staratelja bez razgovora koji bi to ispravio, prepuštena su prihvatanju tih ponašanja kao normalnog načina interakcije s drugima“, rekla je Powell. Istraživanja to potvrđuju: kada su roditelji strogi, ali ljubazni – za razliku od popustljivih i zanemarujućih ili agresivnih i autoritativnih – manja je vjerovatnoća da će djeca postati nasilna.
Ističe da su razgovori o ispravljanju ponašanja ključni za pomoć djeci u uspostavljanju zajedničkih porodičnih vrijednosti i kulture poštovanja.
– Uvijek bi trebalo da podstičemo djecu da budu ljubazna prema svima. Poštovanje bi trebalo da podstičemo tako što ćemo ga sami modelovati djeci od rođenja – rekla je.
– Djeca bi trebalo da imaju jasnu predstavu o tome kako izgleda zdravo, a kako nezdravo izražavanje. Takođe treba da znaju da imaju siguran prostor za izražavanje svih osjećanja, bez osuđivanja.
Powell dodaje da je važno podržati dijete u pronalaženju načina da se izvini, a zatim sprovesti posljedice primjerene uzrastu.
Kako reagovati ako je dijete već nasilno
Kada pomaže djeci da se udalje od nasilnog ponašanja, Thornton kaže da su odgovornost i izvinjenja važni, ali nisu uvijek pravo mjesto za početak. „Prvi korak je zaista da razumijete šta se događa iz djetetove perspektive“, rekla je. „Razgovarajte s njima, dajući im do znanja koliko je to ozbiljno, ali više iz pozicije znatiželje i brige.“
Thornton savjetuje roditeljima da započnu razgovor tako što će reći djetetu da su zabrinuti za njega te da žele bolje da razumiju šta se događa u njegovom unutrašnjem svijetu. Podstiče ih da ne pitaju samo o situaciji, već i o osjećanjima i mislima koja su dovela do takvog ponašanja.
Nekoj djeci će ovi otvoreni razgovori biti dovoljni da se vidi promjena. Drugima će pomoći da roditelji shvate šta djetetu treba u budućnosti, od psihoterapije do rada na vještinama suočavanja i socijalnim vještinama.
-Treba li ovom djetetu terapija kako bi procesuirao emocije ljutnje, anksioznosti ili tuge? Treba li mu samo pomoć u komunikaciji? Možda je dijete osjećalo nešto, a nije znalo kako to da izrazi – objašnjava Thornton. Ključno je, kaže, da roditelji budu sigurna i podržavajuća baza za dijete.
Na kraju, Thornton vjeruje da protivotrov za zlostavljanje može biti jednostavan: kada djeca osjećaju da ih drugi slušaju i da mogu da se izraze, manje su sklona problematičnom ponašanju.
„Dijete koje se osjeća dovoljno sigurno da izrazi svoje emocije, koje ima siguran prostor za razgovor o njima bez negativnih posljedica, manje će vjerovatno zlostavljati drugu djecu“, zaključila je. „U emocionalnoj suštini djece koja zlostavljaju često je osjećaj da su nevidljiva i nemoćna. Djeca se osjećaju moćnije kada su njihova osjećanja potvrđena, kada ih se sluša, vidi i cijeni“, piše Index.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.