Naizgled žive u sličnim porodicama, idu u iste škole, uče ista slova iz istih bukvara. Ali ipak, jedan raste sa osjećajem “ja smijem”, a drugi sa teskobnim “bolje je da se ne ističem”.
U tome leži jedna tiha tajna vaspitanja, ona koja se ne mjeri ocjenama ili brojem vanškolskih aktivnosti. Upravo tu tanku nit primjetio je Sigmund Frojd, čovek koji je odlično shvatio da budući uspjeh počinje mnogo prije prvih biznis planova i zarađenog novca.
O djeci koju čuju
Često možemo vidjeti scenu gdje malo dijete pokazuje crtež: neuredan, iskrivljen, sa čudnom dugom. Odrasli mu, često i ne pogledavši rad, dobace: “Pa… mogao si i urednije”, “Opet ne liči na tebe”, “Zašto je trava plava?”
U takvim trenucima u djetetu se nešto tiho spusti i zamukne. Kod nekih nakratko, kod drugih ozbiljno i dugo. Frojd je o tome govorio zadivljujuće precizno:
“Čovejk koji je bio neprikosnoveni miljenik svoje majke, kroz čitav život nosi osjećaj pobjednika i vjeru u uspjeh, što nerijetko vodi do stvarnog uspjeha”.
Ovdje nije riječ o tome da dijete treba hvaliti za sve redom ili zatvarati oči pred lošim postupcima. Riječ je o tome da u njegovom svijetu obavezno postoji barem jedna osoba, odrasli koji ga u potpunosti prihvata.
Neko ko ne zahtijeva od djeteta da bude “zgodno za rukovanje” i ko ne pretvara djetinjstvo u takmičenje za ljubav. Samopouzdanje ne nastaje iz vike i kazni; ono se rađa tamo gdje se djetetu daje pravo da bude ono što jeste: bučno, nedosljedno, čudno, sanjivo ili tvrdoglavo. Tamo gde podrška ne zvuči kao “budi bolji”, već kao “važan si.”
Zašto je lakše kritikovati nego podsticati rast
Mnogi odrasli su i sami odrasli u sistemu gdje se “bravo” dobijalo samo za nepogrešivost. Zato i ponavljaju poznate scenarije:
roditelji grde za svaku trojku
roditelji ponavljaju mantre: “ne radi”, “ne diraj”, “ne raspravljaj se”
svaka greška postaje povod za moralisanje
Takvo dijete se brzo navikne na oprez. Izbjegava rizične korake, bira minimalne ciljeve i najbezbjedniji posao. Razvija neobično uvjerenje da svijet ne odobrava hrabrost, a da su sopstvene želje suvišne. Zato se dešava paradoks: upravo oni koje u djetinjstvu nisu sputavali, često stvaraju najneobičnije stvari. “Loši đaci” koje nisu slomili strogi okviri izrastaju u odrasle sposobne da razmišljaju van šablona i da se ne plaše neuspjeha. Njih nisu naučili da drhte pred greškom, i to postaje njihova ogromna prednost.
Sloboda koja je potrebna svakom djetetu
Ne može se od djece zahtijevati da uvijek budu uredna, jaka i odgovorna. Samopouzdanje se ne formira naredbama. Ono se rađa kada dijete zna da je primjećeno, da se njegove sposobnosti uvažavaju i da se njegov temperament ne smatra manom.
Djetetu je važno dati prostor, ne bezgraničan, ali iskren. Prostor gdje smije da pogriješi, da proba, da se protivi, bira i menja odluke. Gdje se snovi ne ismevaju, već se pita: “Kako da ti pomognem da im se približiš?”
Zanimljivo je koliko brzo dijete počinje da se mijenja kada odrasli prestanu da igraju igru uspjeha po uputstvu i počnu da vide čovjeka, a ne projekat.
O snovima koji se ne mogu iznuditi
Svako dijete ima svoje malo unutrašnje sunce, ono što mu pali iskru u očima, nešto krhko i neuhvatljivo. To se ne može odgajiti zabranama niti izgraditi na strahu. To se ne može zameniti nametnutom profesijom. Frojd je rekao:
“Samo ostvarenje sna iz djetinjstva može donijeti sreću.”
Ova misao je nevjerovatno moderna. Ona ne znači da morate postati astronaut ako ste o tome maštali sa pet godina. Ona znači da odrasli ne smiju lomiti taj unutrašnji glas koji djetetu šapuće gdje se nalazi njegova radost.
Djeca imaju rijedak dar da tačno osjećaju šta im se zaista dopada. Ta jasnoća blijedi ako je oko njih previše onoga “budi kao svi ostali” ili “to nije ozbiljno”. Ali, ako mu odrasli daju pravo na potragu, dijete izrasta u osobu koja zna ukus sopstvenog života. A to znači u srećnog čovjeka, prenosi Stil Kurir.
Uspjeh nije u novcu
Uspjeh djeteta se ne temelji na trenutku kada mu kupite prvi laptop, već na riječima koje mu upućujete:
“Ti možež”
“Uspjećeš”
“Probaj, tu sam uz tebe”
Takva atmosfera stvara onaj unutrašnji oslonac koji je Frojd nazivao osjećajem pobjednika. Ne onog glasnog i arogantnog, već smirenog. Kada dijete ima odraslu osobu koja ga razumije, ono ne raste u trci, već u razvoju. Ne plaši se da sanja i jednog dana dječje “jednog dana” pretvara u velike projekte, u djela i u život kojim se ponosi.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.