Porodice koje uspijevaju komunicirati, sarađivati i pritom pronaći vremena da brinu i o sebi, najčešće postaju pozitivan resurs za dijete. Planiranje unaprijed, raspoređivanje obaveza i uspostavljanje rutine pomažu da se cijela porodica lakše prilagodi.
Zašto je važna zajednička podrška
Snagu porodice čini zajedničko djelovanje. To znači jačati komunikaciju, ali i graditi saosjećajan pristup. Često smo skloni kritikama i ukazivanju na ono što ne valja, a zanemarujemo da zastanemo i upitamo se: „Kako je ovoj osobi pored mene? Šta je ono što mogu učiniti da joj bude lakše?“ Saosjećanje otvara prostor međusobne podrške i jača odnose u porodici.
Suočavanje s emocijama
Prihvatite svoje osjećaje, kakvi god da su. Svjesno priznavanje emocija je zdrav način suočavanja. Negativni osjećaji neće trajati zauvijek, iako se mogu vraćati u posebnim trenucima – na rođendane, polazak u vrtić ili školu, ili u periodima iscrpljenosti. Vremenom postajemo bolji u prepoznavanju i nošenju s tim emocijama, te je iz tog razloga i važno da dopustimo da one budu tu sa nama, bez obzira koliko bolne i neprijatne bile.
Budite nježni prema sebi i podsjećajte se da radite najbolje što možete. Briga o sebi – fizički i psihički – ključna je da biste mogli biti oslonac djetetu. Razgovor s drugim roditeljima u sličnim situacijama često donosi veliko olakšanje, tako da možete razmisliti i o uspostavljanju kontakata sa porodicama koje se nalaze u sličnoj situaciji.
Zašto je teško prihvatiti dijagnozu
Roditelji prolaze kroz različite emocije kada saznaju ozbiljnu dijagnozu svog djeteta: javlja se tuga, osjećaj gubitka snova koje su imali za svoje dijete, ali i krivicu – prema sebi ili drugima. Često se pitaju: „Zašto baš mi?“ Brige o budućnosti, zbunjenost, preopterećenost informacijama i pritisak da donesu važne odluke dodatno otežavaju prilagođavanje. Važno je da razumijemo da nema pogrešnih i ispravnih osjećanja, sva su ok i normalno je da se jave različite emocije u tim trenucima.
Osim toga dijagnoza može promijeniti i osjećaj roditeljskog identiteta, posebno kroz povezivanje s grupama podrške. Tu je i društvena stigma – strah od reakcija drugih, sažaljenja ili odbacivanja, kao i sama neizvjesnost povodom budućnosti djeteta, ali i čitave porodice. Sve ovo značajno otežava prihvatanje dijagnoze koja mijenja život.
Put ka prihvatanju
Prihvatanje dolazi kroz znanje i razumijevanje. Što roditelji više uče o dijagnozi i potrebama djeteta, lakše se prilagođavaju. Važno je upoznati šta djetetu prija, šta voli da radi, šta ga zanima, s kim se osjeća blisko i šta želi da roditelji rade s njim.
Podrška okoline može biti dragocjena – od porodice, prijatelja, ali i drugih roditelja koji dijele slična iskustva. Takođe, traženje stručna pomoć može biti važan oslonac i resurs u procesu prihvatanja i prilagođavanja na nove životne okolnosti.
Živjeti u sadašnjem trenutku
Trudite se biti „ovdje i sada“. Pokušajte izbjeći poređenja svog djeteta s drugom djecom. Slavite uspjehe i prekretnice – i svoje i djetetove – fokusirajući se na napredak. Dijete možda uči drugačijim tempom, ali dostiže svoje ciljeve na svoj način.
Život s teškom dijagnozom donosi izazove, ali porodica koja gradi komunikaciju, njeguje saosjećanje i traži podršku može pronaći snagu, otpornost i nove izvore radosti.
Autor: Snježana Ivanović, MA psihologije i psihoterapeut
(Tekst je realizovan u saradnji sa Udruženjem građana psihološko savjetovanje „Alba“, povodom Sedmice mentalnog zdravlja)
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.