Zato, upozorava dr Bojan Kozomara, oftalmolog i direktor Specijalne bolnice za oftalmologiju „Dr Kozomara“, ne bi trebalo da ignorišemo simptome koji predstoje ovom scenariju.
– Specifičnost našeg oka je upravo u tome što jako rijetko daje ono što ostali dijelovi našeg tijela daju, a to je bol. Kada oko da bol, to je onda dokaz da su oštećenja koje oko ima izuzetno velika i da malo šta možemo da učinimo po pitanju samog oka. I ne samo oka nego i vida na tom oku – naglašava dr Kozomara.
Koji su prvi simptomi koji ukazuju na to da se sa našim očima nešto dešava?
Ono što se osjeća prvo, jeste pad vida na jednom ili na oba oka. Najčešće je taj pad vida na jednom oku, pa onda osjetimo pad i na drugom i, uglavnom, mislimo da je to zbog toga što moramo da mijenjamo naočale ili što nam se javila dioptrija. Često to nije slučaj, jer tada otkrijemo i neka stanja, odnosno oboljenja oka, koja mogu da utiču ne samo na naš vid, nego i na oko.
Koje bolesti oka su najčešće u našoj populaciji?
Danas imamo to jedno stanje, koje više nije stanje. To je bolest suvog oka. Suvo oko danas, u određenom obliku, imamo svi. Nažalost, imaju ga i djeca, a uglavnom se javlja zbog izloženosti ekranima. Pošto je naš dan vezan za određenu vrstu ekrana, naše oči, jednostavno, gube masni dio suza, koji je jako važan dio suznog filma i oko postaje suvo. Suvo oko se manifestuje kao oko koje osjećamo umornim, teškim, gdje nas oko blago žulja, pecka. Kod suvoće oka koja je više izražena, možemo čak da osjećamo i bol. Dakle, blagi bol, tupi bol, koji ljudi obično opisuju kao bol negdje iza oka, odnosno oko oka, sve je to znak suhog oka.
Drugo stanje koje je jako često, jeste dioptrija. Ona je, bez obzira o kojem je tipu riječ – plus ili minus, u ogromnoj ekspanziji i nikada je nismo imali u toj mjeri kao što je imamo sada, a opet je najvećim dijelom vezana za našu izloženost ekranima.
Koje su posljedice ignorisanja dioptrije?
Posljedice zavise od toga u kojoj dobi je otkrijemo. Ako se radi o djeci, posljedice su te da dijete može da razvije ambliopiju, dakle, da na jednom ili na oba oka ostane slabovidno. A to znači da ne može da ima sto odsto vida. Tačnije, da na onoj našoj tabli (optotipu) na kojoj se radi test ispitivanja vida, ne može da vidi onaj najmanji red. Podsjetio bih da se očni živci razvijaju do osme, maksimalno devete godine života. I šta do tog doba otkrijemo i šta se do tada koriguje, to je maksimum vida koji ćemo imati. Nakon toga, ukoliko očni živci nisu dovoljno „jaki“ da mogu da daju sto odsto vida na jednom ili na oba oka, ne možemo da učinimo više ništa za to oko, to jest za vidi tog oka. Kada se radi o odraslima, može da se desi da se ta dioptrija mijenja. Može da se mijenja češće, može i da raste. Ono što pacijenti tada mogu da osjete nije samo da nemaju oštar vid, odnosno maksimum vida na oba oka, nego mogu da se jave i glavobolje koje se najčešće opišu negdje u zoni oko oka, odnosno iza oka.
Na koji način se dioptrija može korigovati nabolje i sa kakvim ishodom?
Opet u zavisnosti od dobi pacijenta, dioptrija može da se koriguje naočalama, ili kontaktnim sočivima. To je neka osnova od koje se ide. Naočale su nešto što prvo propisujemo djeci. Kada ocijenimo da je dijete u određenoj dobi da samo može da se brine o sebi, odnosno da samo skida i stavlja kontaktna sočiva, onda dajemo i njih kao opciju. Sočiva su bolja opcija, jer se ne vide, ljepša je i veća širina vidnog polja, te je i ljepši osjećaj vida. Međutim, ona se nose sa određenom odgovornošću, gdje sami moramo da se brinemo o njima.
Kada osoba napuni 18 godina i kada je dioptrija koju ima stabilna, bar nekih godinu, godinu i po dana, odnosno, nije se mijenjala za više od plus-minus 0,50, onda možemo da damo savjet da se uradi operativni zahvat i da se njime koriguje dioptrija.
Da li laserska korekcija dioptrije može da se radi svima?
Postoji jedna velika fama oko te operacije, a to je da svi koji nose naočale mogu da budu kandidati za zahvat. To nije istina. Naime, samo nekih 25% do maksimalno 35% osoba bi mogli da budu kandidati za lasersku korekciju dioptrije. Ostali ne. Operacija se ne radi djeci, iako postoje ustanove koje su okrenute ka tome i rade takve zahvate u dječijoj dobi. Mi ih ne radimo, zato što se oko kod djece razvija i što postoji veoma velika šansa da se, kad se koriguje dioptrija laserom u tom dobu, bar jedan dio nje, ako ne sva, vrati. Drugi razlog je i taj što se mnogo lakše mogu javiti ožiljci na oku kod djece kojima se izvode takve vrste operacija.
Ali, tih nekih 25% pacijenata jesu kandidati za operaciju. Dakle, da biste bili kandidat za operaciju, morate biti stariji od 18 godina, da je plus-minus dioptrija koju imate stabilna barem nekih godinu do godinu i po dana, da se nije mijenjala više-manje od plus-minus 0,50 dioptrija i da imate zdravo oko, odnosno, da niste imali neka oštećenja, upale, ili neka stanja koja bi mogla da budu kontraindikacija za samu operaciju.
Kad je riječ o laserskoj korekciji dioptrije, šta pacijente najviše interesuje, čega se najviše plaše?
Najviše se plaše da će ostati bez vida i to je strah koji postoji već jako dugo. Ja se tim operacijama bavim od 2008, a u međuvremenu smo promijenili jako puno aparata, lasera. Takođe, puno više je i informacija nego što ih je bilo prije, ali je strah isti. Riječ je o strahu da će laser da ošteti vid. A otkad radim ovaj posao, to se nikada nikome nije desilo, niti sam čuo da se unazad neke dvije decenije, od kada imamo tehnološki najnovije lasere, ikome išta desilo sa okom zbog same operacije.
Ta operacija je urađena i na moja oba oka 2009, a imao sam -9 i -5 dioptriju, koja je skinuta laserski. I, evo, i sad imam vid, živ sam. Još nisam ostao ni bez oka, a ni bez vida na oba oka.
Da li se dioptrija nakon ove procedure vraća?
Postoji još jedna fama, a to je da će se dioptrija javiti opet, da je efekt operacije privremen. U 5% slučajeva postoji šansa da se može vratiti dio toga što se koriguje, a to je najviše vezano za pacijente koji imaju takozvane astigmatizme. To važi isto za dioptrije koje su veće od nekih -4, -5, gdje postoji tih 5% šanse da se može vratiti dio minusa koji se koriguje. Ali, evo, ja sam imao -9, -5, i ništa mi se nije vratilo.
Koji još mitovi prate ovu proceduru?
Da će oko trajno ostati suvo. Evo, ja ga nemam. Mit je i da može da se javi bol nakon operacije, da taj bol može da postane hroničan, što, takođe, nije istina. Dalje, da će se razviti katarakta, mrena na oku, što je, isto tako, neistina. Postoji jako, jako puno mitova. Ponavljam da sam operaciju probao na svojim očima i ništa mi se od navedenog nije desilo.
Da li ste uspjeli da razbijete neke od tih mitova objavama na društvenim mrežama, na kojima ste izuzetno aktivni?
To nikada nećete moći. Uvijek će biti onih koji su za i onih koji će vjerovati meni i onih koji, bez obzira šta im se kaže i da kao dokaz, neće vjerovati. Moja želja je bila da ljudi dobiju informaciju od mene kao ljekara i od mene kao pacijenta, koji je te zahvate probao na sebi. Ja ne govorim da je to dobro, a nosim naočale. Ne nosim ih više!
Da li do pacijenata prije dopiru neka lična iskustva, poput vašeg, ili neka stručna objašnjenja?
Mislim ovo prvo. Gledajte, ja to nisam uradio zbog njih, ja sam to uradio zbog sebe. Ali, htio sam isto tako i da na svojim očima pokažem da je zahvat sigurnan, da može da vam da mnogo bolji osjećaj vida nego što ste prije imali, da ništa loše ne može da bude ni sa vidom ni sa okom, da se ne mogu desiti nikakve komplikacije po vid i po oko, zbog kojih možete da ostanete i bez vida i bez oka. I mislim da svaki ljekar koji se bavi tim vrstama operacija, a koji nosi naočale i priča ljudima da je to sve super, nije fer. Naime, ako imate uslove, odnosno, ako vaše oči mogu da budu podvrgnute jednoj takvoj operaciji, mislim da je fer da probate to na sebi. Pa onda kažete – evo, ja sam to probao na sebi, ja to imam u mojim očima ili na mojim očima i iskusio sam na sebi da je to sto odsto sigurno i za vid i za oku.
U poslednje vrijeme često slušamo o vitaminskim infuzijama…
To je nešto što je, ajde da tako kažem, novo. Mi imamo određen broj pacijenata koji imaju dubinska oštećenja vida, odnosno oka, imaju te takozvane degeneracije makula ili imaju oštećenja dubine oka koja su vezena za dijabetes. Nekada smo im prevashodno davali vitamine za oči, koje su pili, odnosno uzimali „na usta.“ Međutim, u novije vrijeme se dokazalo da je mnogo bolje dejstvo tih vitamina i za oči i za cijelo naše tijelo, ako se daju venski. To smo uveli najvećim dijelom zbog osoba koje imaju pomenuta stanja sa vidom i sa okom, a onda su nam se počeli javljati i oni koji nemaju nikakvo stanje sa vidom i sa okom, a koji žele da u svoj organizam unesu što je moguće veću količinu vitamina. Jer, kad bismo samo jeli vitamine, 5 do 10% njih bi ostalo u nama, sve ostalo se ne bi resorbovalo. Međutim, kad se ti isti vitamini daju venski, mnogo veća koncentracija ostaje u našem tijelu.
Osim ekrana, kojim još navikama, svjesno ili nesvjesno, ugrožavamo svoj vid?
Ekrani su danas, što se tiče vida, najveći problem. I ja oko sebe imam tim mladih ljudi koji su, jednostavno, ovisni o ekranima. I ja sam među njima, i zbog svog posla, odnosno poziva, i zbog društevnih mreža na kojima sam stalno. Mislim da naše oči anatomski nisu napravljene za toliku količinu ekrana, odnosno plavog svjetla. Kako vrijeme prolazi, ili ćemo evoluirati, pa će nam oči biti „napravljene“ za ekrane, ili će se oštećenja vida biti sve češća i sve veća.
Ako zanemarimo ekrane, na koji način svako može i treba da čuva svoj vid?
Mi smo, kao djeca, stalno bili napolju, stalno smo se igrali vani. A to je imalo pozitivan odraz i na naše oko i na naše tijelo, generalno. Danas smo, s druge strane, uglavnom u zatvorenom prostoru. Izloženi smo klima uredjajima koja nisu prirodni, izloženi smo ekranima koji nisu prirodni. Jedino što možemo da učinimo, jeste da opet vratimo tu neku staru naviku i da, ako se to može, što više budemo vani, odnosno u prirodi i da smanjimo broj sati pred ekranima.
Koliko su bitni preventivni pregledi?
Jako su važni. Mislim da dolaze generacije koje mnogo više vode brigu o svojim očima i koji mnogo više žele da vide, čuju, saznaju šta bi mogli da učine za svoj vid i za svoje oči. Mi smo, nažalost, doskora imali generacije koje su se javljale tek onda kada su osjetile jak pad vida pred jednim ili pred oba oka ili kada su na jednom ili na oba oka osjećali bol. Danas imamo pacijente koji nama se redovno javljaju, na 6 ili 12 mjeseci. A ako nemate nikakvo stanje, odnosno nikakvo oboljenje oka, dovoljno je očnog ljekara posjetiti jednom u godinu, godinu i po dana. Ako se otkrije da imate neko oboljenje, onda ćemo da damo savjet da ti pregledi budu na svakih 4 do 6 mjeseci.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.