Čitateljka, koja se obratila za savjet dr Aleksandru Pejiću, navodi da osoba kojoj želi pomoći ima i druge tegobe.
– Ima potvrđen POTS, astmu, tinitus i perifernu neuropatiju malih vlakana s dominantno izraženim autonomnim simptomima, senzorni su za sad puno manje izraženi, a u dijagnostičkoj obradi je i kod imunologa, sumnja je na neuro Sjogrena – navodi ona.
Dodaje da neurolog depersonalizaciji i deralizaciji ne pridaje važnost i smatra da je to u domeni somatizacije.
– Psihijatar kod kojeg smo bili, nije bio od neke pomoći, spominje psihozu. Radi se o mlađoj osobi koja je prije 2 godine dobila spomenute dijagnoze. Od lijekova za sad uzima samo Ivabradin, elektrolite i određene suplemente i fizički je aktivna koliko može i koliko joj tijelo odnosno simptomi dozvoljavaju. Psihičkih problema u smislu neke određene psihičke bolesti nema, nema nikakvo čudno ili iracionalno ponašanje, niti ” vidi” niti ” čuje” nešto čega nema, niti ima bilo kakve “ispade”- navodi čitateljka.
– Ono što ja vidim i čujem je povremeni plač, i kad pitam što je, kaže da je nesretna, tužna i ljuta zbog svog stanja, a osim kroničnog umora, da je tlači brain fog pa ne može čitati i učiti koliko i kad bi htjela. Ne primjećujem znakove depresije, a to sudim (možda nisam u pravu) po tome što nije bezvoljna i da joj je sve “ravno”, doista se trudi da zadrži barem dio normalnih aktivnosti, ali kad ne “ide” to je dovede u fazu plača i samosažaljevanja i određene ljutnje u smislu zašto ona mora bit bolesna i zašto drugi nešto mogu, a ona više ne može – navodi čitateljka.
– Pokušali smo i s psihologom, ali nekako mi se čini da situacija i nije baš dobro shvaćena, jer savjeti su bili tipa: preusmjeri fokus, nađi neke hobije, druge interese… A nije problem da ona nema i interese i želje i hobije, već da ima ograničenje zbog fizičkog umora i smanjene kognitivne sposobnosti, pa je u svim stvarima vrlo ograničena, a protiv svoje volje i želje. Da li možda imate neki savjet kako joj pomoći i što napraviti u ovakvoj situaciji?
Odgovor:
Kod potvrđene disautonomije i POTS-a uz prateću neuropatiju, derealizacija i depersonalizacija se često javljaju kao sekundarni simptom. Nastaju zbog hronične aktivacije autonomnog nervnog sistema i iscrpljenosti organizma. Kod mlađih osoba koje nemaju psihotične simptome, ovakva stanja nisu znak psihoze, već kombinacija neuroloških i psiholoških reakcija tijela na stalni stres, nesanicu i kognitivni zamor.
Ne postoji jedan lijek koji “rješava” derealizaciju. Liječenje se prilagođava uzroku i kombinaciji simptoma. Prvi korak je da osoba uradi pregled kod psihijatra, koji ima iskustva s pacijentima koji boluju od hroničnih somatskih i neuroloških poremećaja. Pregled nije zato što se sumnja na “psihičku bolest”, nego zato što psihijatar može pomoći u ublažavanju emocionalne napetosti i smanjenju osjetljivosti nervnog sistema.
U praksi se najčešće koriste lijekovi iz sljedećih grupa:
– antidepresivi iz SSRI grupe (npr. escitalopram, sertralin) jer stabilizuju neurotransmitersku ravnotežu i smanjuju anksioznost;
– anksiolitici s kratkotrajnim djelovanjem kod jače napetosti, uz oprez zbog mogućnosti navikavanja
– u pojedinim slučajevima, antikonvulzivi (npr. pregabalin) koji djeluju i na neuropatske simptome i na osjećaj depersonalizacije;
– beta-blokatori i drugi lijekovi koji umiruju fizičke simptome POTS-a, ali o tome odlučuje kardiolog.
Psihoterapija može imati ulogu samo ako se provodi u skladu s fizičkim ograničenjima. U ovom slučaju, klasični savjeti tipa “nađi hobi” ili “skreni misli” nemaju efekta, jer problem nije u volji nego u kapacitetu organizma.
Korisniji pristup je kratka, strukturisana podrška usmjerena na učenje tehnika disanja, smanjenje senzornog preopterećenja i prilagođavanje aktivnosti stvarnim mogućnostima.
Preporučljivo je da se osoba javi i neurologu i imunologu nakon završetka dijagnostike, jer prisustvo neuro-Sjogrena ili autoimunog procesa može zahtijevati dodatnu terapiju kortikosteroidima ili imunomodulatorima. U takvim slučajevima, psihijatar i neurolog treba da budu u međusobnom kontaktu radi usklađivanja terapije.
Ukratko: derealizacija i depersonalizacija u sklopu POTS-a nisu znak psihoze. Potreban je psihijatrijski pregled radi uvođenja blage antidepresivne terapije, prilagođene neurološkom stanju i postojećim lijekovima. Cilj liječenja nije “brisanje simptoma”, već postizanje stabilnosti i veće tolerancije na fizičke i emocionalne promjene.
Srdačno,mr sci dr med Aleksandar Pejić
Pratite nas u serijalu “Zdravlje prije svega” i iskoristite priliku da dobijete stručne savjete i korisne odgovore direktno od psihijatrom.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.