Nerijetko dožive duboku starost: Monasi sa Hilandara, bez obzira na doba godine, na trpezi uvijek imaju jednu posnu namirnicu

Njihov način ishrane prije specifičan i donekle sličan intermitentnom postu, jer unose hranu unutar devet sati, dok preostalih 15 sati to ne rade.

Pored toga što veoma rano ustaju i više sati dnevno provode u molitvama, što je važno za dobro mentalno zdravlje, i fizički su veoma aktivni na dnevnom nivou i imaju tačno propisan ritam uzimanja obroka.

Po tipiku, monasi sa Hilandara jedu dva puta dnevno – imaju ručak i večeru, i to unutar devet sati, što znači da preostalih 15 sati upražnjavaju takozvani intermitentni post, odnosno uzdržavanje od hrane.

– Na Hilandaru je jelovnik i praksa, tipik, da oni devet sati jedu – kaže za Politiku dr Vera Šćepanović, infektolog, i nastavlja:

– Njima je ručak u šest sati ujutro, pošto u dva sata već imaju službu koja traje četiri sata. Monasi ne jedu odmah poslije buđenja, već kad završe službu. Večera im je u tri sata. Nema nikakvog grickanja između ručka i večere, i to je sigurno dobar način da se ne opterećuju hranom i da ono što su uzeli u jednom obroku eliminišu, pa da onda u čist digestivni sistem unesu sljedeći obrok – rekla je ona.

Prijema riječima doktorke Šćepanović, intermitentni post svakome može da poboljša zdravlje.

Koju hranu jedu monasi sa Hilandara?

Na njihovoj trpezi nalaze se isključivo svježe namirnice, bez konzervansa, začina i masti. Od slatkiša, na njihovoj trpezi su med, lokum i halva. Samo ponekad piju kafu i malo vina.

Njihovu trpezu često krase šumsko voće, pečurke i zelene salate, koje osiguravaju raznovrsnost i svježinu, piše Stil.

Meso nije dio njihovog jelovnika, umjesto toga, svježa riba zauzima centralno mjesto, kao i drugi morski plodovi i jedu je bez obzira na doba godine.

Zlatno pravilo koje se poštuje na Hilandaru je uzimanje kvalitetnih manjih obroka. Monasi nikada ne jedu obilno, već skromno i umjereno, tek toliko koliko im je potrebno da sačuvaju snagu.

Jedno od ključnih pravila jeste umjerenost – monasi jedu onoliko koliko im je zaista potrebno, vjerujući da tjelesna skromnost vodi ka duhovnom ispunjenju.