Upravo na tu razliku između djeteta koje veliki dio vremena provodi pred ekranom i djeteta koje je aktivno u prirodnom okruženju upozorava stručnjak, dr Ranko Rajović, govoreći o mogućim promjenama u razvoju mozga, ali i mišića i kostiju.
“Dio mozga može biti smanjen generacijski”
Govoreći o mozgu djeteta, dr Rajović posebno pominje hipokampus i njegovu funkcionalnu povezanost sa amigdalom i kontrolom emocija, dok istovremeno naglašava da još ne možemo sa sigurnošću da znamo kakve će posljedice promjene načina života imati na generacije djece koje odrastaju uz ekrane.
– Dijete koje puno gleda u ekran ima smanjen hipokampus, to je hard disk, a taj hipokampus je funkcionalno vezan za amigdalu i kontrolu emocija. Mi uopšte ne znamo šta će se desiti. Mi nismo učili, ja nisam učio, da dio mozga može biti smanjen generacijski. To smo sad dobili. To je kao neko da kaže da svi imaju smanjene bubrege. To je nemoguće. A evo, dio mozga je smanjen. Kako? Pa – nema stimulacije iz okruženja – rekao je stučnjak u podkastu “Ivan Kosogor Podcast”.
Upravo stimulaciju iz okruženja on stavlja u središte problema. Dijete koje je fizički aktivno ne dobija samo drugačiju vrstu zabave od djeteta koje sjedi pred ekranom, već je njegovo tijelo stalno uključeno u ono što se događa oko njega – kreće se, reaguje, koristi mišiće i prilagođava se prostoru.
“Naša djeca nemaju mišiće”
Zbog toga, prema njegovim riječima, razlika ne ostaje samo na nivou razvoja mozga. Način na koji dijete provodi vrijeme direktno se odražava i na njegovo kretanje, odnosno na razvoj mišića i kostiju, a upravo taj dio razvoja može biti potisnut kada ekran zameni fizičku aktivnost i boravak u okruženju koje dijete podstiče da se kreće.
– To znači – dijete koje gleda u ekran i dijete koje je u prirodi – velika je razlika, prvo u razvoju mozga, drugo u razvoju mišića i kostiju. Naša djeca nemaju mišiće – kaže dr Rajović.
Njegovo upozorenje zato nije svedeno samo na pitanje sadržaja koji djeca gledaju, već na mnogo širu promjenu svakodnevice: vrijeme provedeno pred ekranom istovremeno može biti vrijeme koje dijete ne provodi u pokretu, igri i neposrednom kontaktu sa okruženjem, odnosno u aktivnostima kroz koje se tijelo i mozak razvijaju zajedno.
Upravo zbog toga tema ekrana u djetinjstvu prevazilazi raspravu o telefonu ili tabletu kao uređaju. Pitanje je i šta dijete gubi kada mu ekran postane dominantan način provođenja vremena, koliko se kreće i koliko prilika tokom dana ima da svet oko sebe upoznaje kroz sopstveno tijelo, iskustvo i neposrednu interakciju.
Bonus video
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.