Iako je uvriježeno mišljenje da su roditelji oduvijek patili od hroničnog nedostatka sna, antropološki i istorijski dokazi pokazuju sasvim drugačiju sliku.
Naši preci nisu bili toliko iscrpljeni, a tajna njihovog odmora ne leži u tome što su njihove bebe spavale duže, već u načinu na koji je čitavo društvo pristupalo podizanju djece i spavanju.
Šta su oni radili drugačije?
U svakodnevnom razgovoru, roditeljstvo i nesanica postali su maltene sinonimi. Međutim, dokazi o tome koliko sna roditelji obično izgube nakon što dobiju dijete su pomiješani i zavise od kulture.
Na primjer, velika njemačka studija iz 2019. godine u časopisu “Sleep”, koja je obuhvatila skoro 40.000 ljudi, otkrila je iznenađujuće podatke o tome koliko stvarno spavaju novopečeni roditelji:
Prva tri mjeseca su najteža: Majke koje su se tek porodile u prosjeku spavaju sat vremena manje tokom prva tri mjeseca, dok očevi gube oko dvadeset minuta sna.
Dugoročni uticaj: Nijedan roditelj u potpunosti ne povrati svoj pređašnji ritam spavanja čak šest godina nakon rođenja prvog djeteta.
Mala razlika u prosjeku: Kada prođe najosjetljiviji postporođajni period, roditelji djece mlađe od šest godina u prosjeku spavaju oko sedam sati noću. To je svega 10 do 14 minuta manje u odnosu na ljude koji nemaju djecu.
U međuvremenu, podaci iz istraživanja sprovedenog u SAD 2024. godine pokazali su da roditelji sa djecom mlađom od šest godina u prosjeku provode u krevetu između osam i devet sati po noći – što je sasvim u okviru preporučenog raspona, prenio je “Washington Post”.
Slični podaci dobijeni su i u Francuskoj, gdje su roditelji u prosjeku bilježili oko osam sati sna po noći, pokazuje studija objavljena 2024. u “Dove Medical Press”.
Gdje je onda problem? Ako spavaju slično kao i ljudi bez djece, zašto se današnji roditelji osjećaju kao da su “pregaženi”?
Mit o “prespavanoj noći”: Kako smo postali robovi sata
Odgovor leži u tome kako ljudi doživljavaju svoj san i kako smo kao društvo promijenili njegova pravila.
Kada odete kod Hadza (Hadzabe), naroda sakupljača hrane u sjevernoj Tanzaniji, i pitate ih kako spavaju, svi odrasli odgovaraju “dobro”.
– Nasuprot tome, u industrijalizovanim društvima roditelji svom snu daju izuzetno niske ocjene – objašnjava za BBC dr Dejvid Samson, evolucioni antropolog sa Univerziteta u Torontu.
Nije stvar u tome da se savremeni roditelji češće bude. Štaviše, naučnici su otkrili da se ljudi u tradicionalnim zajednicama zapravo češće bude tokom noći nego moderni ljudi.
Međutim, ključna razlika je u sljedećim faktorima:
Mit o neprekidnom snu: Koncept u kom bi trebalo spavati osam sati u jednom neprekidnom bloku (takozvani konsolidovani san) nastao je tek sa industrijskom revolucijom.
Stres zbog praćenja parametara: Savremeni roditelji često koriste aplikacije, prate sate spavanja i hranjenja djeteta i pokušavaju da ostanu potpuno budni skrolujući po telefonu tokom noćnih podoja. Sve to aktivira nervni sistem i otežava ponovno uspavljivanje.
– Naši preci nisu imali pritisak da rade od devet do pet ili od osam do pet, što bi zahtijevalo da se naspavaju tokom noći kako bi mogli da funkcionišu sljedećeg dana i da funkcionišu bezbjedno. Nisu vozili automobile. Nisu upravljali teškom mašinerijom. Stvari koje su nama važne, njima jednostavno nisu bile problem – kaže prof. dr Helen Bol, direktorka Centra za odojčad i san u Velikoj Britaniji.
Spavanje sa bebom: Kako reaguje tijelo
Još jedan način na koji su drevni roditelji pristupali spavanju potpuno se razlikuje od onoga što se danas smatra standardom na Zapadu.
Kada je dr Samson, tokom svog istraživanja, narodu Hadza opisao uobičajene savremene prakse – poput one da se bebe od najranijeg uzrasta podstiču da spavaju u odvojenoj sobi ili krevecu – oni su ga gledali u potpunom šoku i nevjerici, pitajući se zašto bi iko svjesno izolovao svoje dijete.
Majke u kulturama lovaca-sakupljača, kao i u većini tradicionalnih društava, spavaju tik uz svoje bebe i doje ih tokom noći.
– U prirodi ne postoji izolovan san odojčeta, niti odvojen san majke. Sve je to dio jednog neraskidivog, integrisanog sistema u kom majčino tijelo postaje prirodno stanište bebe – objašnjava antropolog dr Džejms Mekena, direktor Laboratorije za ponašanje majki i beba tokom spavanja na Univerzitetu Notr Dam.
Iako su istraživanja o uticaju zajedničkog spavanja na odmor pomiješana, ona jasno ukazuju na jednu stvar: način na koji roditelji doživljavaju svoja buđenja drastično se razlikuje u zavisnosti od toga gdje beba spava.
Brži povratak u san: Majke koje dijele prostor za spavanje sa bebom možda se i bude češće, ali te pauze traju kraće i one se znatno brže vraćaju u san.
Hormonska uspavanka: Dojenje podstiče lučenje hormona prolaktina, koji prirodno izaziva pospanost kod majki. Studije pokazuju da majke koje isključivo doje često spavaju između 30 i 45 minuta više tokom noći u prvim mjesecima u poređenju sa onima koje koriste adaptirano mlijeko.
Zaboravljena buđenja: Mnoge majke koje spavaju blizu beba obave podoj u polusnu, a da se pritom potpuno ne razbude, zbog čega ujutru često i zaborave da su se budile.
Važna napomena: Svjetske zdravstvene organizacije savjetuju da beba spava u istoj sobi sa roditeljima najmanje prvih šest mjeseci, ali na odvojenoj, čvrstoj površini kako bi se smanjio rizik od SIDS-a (sindroma iznenadne smrti odojčeta).
Zamka budnosti: Kako skrolovanje telefona blokira san
Savremeni savjeti koji sugerišu majkama da tokom noćnih podoja moraju da ostanu “potpuno budne” – što mnoge od njih postižu skrolovanjem po telefonu pri jakom svjetlu ekrana – zapravo stvaraju kontraefekat.
– Svi ovi stimulansi i vještačko svjetlo signaliziraju tijelu da se potpuno uzbudi i pređe u stanje pripravnosti – ističe dr Pamela Daglas sa Medicinskog fakulteta Univerziteta u Kvinslendu.
Ona je kreirala program “Oposumi” (Possums), koji nudi drugačiji pristup noćnoj brizi o bebama.
Prema njenim preporukama, roditelji bi trebalo da izbjegavaju opsesivno praćenje sati buđenja i trajanja podoja. Umjesto toga, cilj je stvoriti opuštajuću atmosferu koja dozvoljava bebi da sisa dok ponovo ne zaspi, a roditeljima da ostanu u stanju blage pospanosti iz kojeg je lakše ponovo utonuti u san.
“Aloroditelji”: Nekada je cijelo selo gajilo dijete
Najveća promjena koja je pogodila savremene roditelje jeste gubitak podrške zajednice. Ljudi su evoluirali kao vrsta koja djecu podiže zajednički, kroz takozvano kooperativno odgajanje.
– Nema nikakve šanse da bi naša vrsta preživjela u surovom praistorijskom okruženju da majke nisu imale takozvanu “aloparentalnu” podršku – odnosno brigu drugih članova zajednice o njihovom potomstvu – naglašava Sara Blafer Hrdi, profesorka antropologije sa Univerziteta Kalifornija-Dejvis.
Ti pomagači, ili “aloroditelji”, nekada su bili bake, tetke, starija braća, sestre i komšije. Kod naroda Efe u Centralnoj Africi, na primjer, bebe stare 18 nedjelja provode čak 60 odsto svog dana u rukama ljudi koji im nisu roditelji, a često ih doje i druge žene iz zajednice.
Danas je taj sistem skoro potpuno nestao. Umjesto pomoći zajednice, moderni roditelji se suočavaju sa:
Dvostrukim smjenama: U većini savremenih porodica oba roditelja su zaposlena, a nakon povratka s posla čeka ih kompletna briga o djeci i domaćinstvu.
Manjom razlikom u godinama među djecom: Naši preci pravili su prirodan razmak od oko četiri godine između djece. Danas roditelji često imaju dvoje ili više djece sa vrlo malom razlikom u godinama, što znači da istovremeno brinu o više mališana koji zahtijevaju stoprocentnu pažnju.
Da li smo evolutivno spremni za umor
Uprkos svemu, dobra vijest je da je ljudski organizam tokom evolucije razvio nevjerovatnu prilagodljivost i otpornost na periode smanjenog sna.
– Evoluirali smo da budemo fleksibilni i da uspješno upravljamo kriznim periodima. Jednostavno, postoje trenuci u životu kada se to isplati, a produžetak vrste je svakako jedan od njih. Iz perspektive evolucione antropologije, potpuno je u redu i prirodno gubiti san u ovoj fazi života – zaključuje dr Dejvid Samson.
Problem, dakle, nije u biologiji, već u modernom društvu koje od roditelja zahtijeva da funkcionišu savršeno na poslu od devet do pet, dok istovremeno podižu djecu u potpunoj izolaciji, bez tradicionalne pomoći “cijelog sela”.
Bonus video:
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.