Povremen osjećaj dosade je sastavni dio djetinjstva, a stručnjaci kažu i da je važno da djeci ponekad bude dosadno, jer ih to tera da budu kreativniji u smišljanju kako da se zabave.
Roditelji često ne reaguju dobro kada im se dijete požali da mu je dosadno, a rješenje nije ni u tome da mu oni smisle zabavu, a ni da ga odbiju riječima “baš me briga, zabavi se sam/a”.
Kada nam djeca priđu sa rečenicom “Dosadno mi je”, prva reakcija često nije smirena i promišljena, već obojena nervozom, frustracijom, pa čak i grižom savjesti.”Imaš toliko igračaka! Kako ti može biti dosadno?””Dosadno ti je? Evo ti spisak obaveza.””Kad sam ja bio mali, igrao sam se satima bez žaljenja.”
Ovakve rečenice su gotovo instinktivne. Ipak, stručnjaci za roditeljstvo upozoravaju da upravo tu pravimo grešku, prenosi Ona.telegraf.rs.
Ekspertkinja za roditeljstvo Lizi Aša, koja već deset godina radi sa zaposlenim porodicama na razvijanju samostalne igre kod djece, primijećuje isti obrazac: roditelji ili odmah nude listu aktivnosti, ili djeci poručuju da se sama snađu. Ni jedno ni drugo, kaže ona, dugoročno ne daje dobre rezultate.
U prvom slučaju deca postaju zavisna od spoljašnje stimulacije i stalne organizacije. U drugom, poruka može zvučati kao odbacivanje.
Istina je da ne možemo i ne treba da budemo stalni zabavljači sopstvene djece. Pretjerana uključenost vodi do iscrpljenosti roditelja, ali i uskraćuje djeci važne razvojne vještine poput kreativnosti, samoregulacije i rješavanja problema.
Zato, sledeći put kada dete kaže “Dosadno mi je”, pokušajte sa ovih pet rečenica koje podstiču samostalnu igru i unutrašnju motivaciju. “Imam nekoliko minuta. Hoćeš li da mi ispričaš malo više o nečemu što te zanima?”
Prvo pitanje koje roditelj treba da postavi sebi nije “Šta sada da smislim?”, već: “Da li sam se danas zaista povezao sa svojim djetetom?”
Ne u smislu “napravio sam ti užinu” ili “opomenuo sam te da opereš zube”, već prava, kratka, ali iskrena povezanost – kontakt očima, bez telefona, makar dva minuta. Na primjer: “Ispričaj mi više o crtaću koji si jutros gledao, baš si se smijao!”
Mnoga djeca su navikla da im se stalno govori šta i kako da rade. Kada tog spoljašnjeg usmjerenja nema, osjećaju se izgubljeno. “Dosadno mi je” ponekad zapravo znači: “Trebaš mi” ili “„Ne znam šta da radim bez vođstva.”
Kratko, kvalitetno povezivanje može da “napuni emotivnu čašu” djeteta i osnaži ga da se potom samostalno upusti u igru. “Pitamo se da li tvom tijelu nešto prvo treba?”
Prije nego što dijete uputite nazad ka igri, zapitajte se da li mu možda nedostaje nešto osnovno – hrana, odmor, kretanje ili emotivna regulacija. Kada je poslednji put jelo? Da li je sjedilo dva sata bez pauze? Da li je ustalo prerano i preskočilo popodnevni odmor?
“Dosadno mi je” ponekad znači: “Pao mi je šećer”, “Predugo sam unutra” ili “Premoren sam, ali ne znam kako da se smirim.”
Možete reći: “Pitam se da li si gladan, bliži se ručak” ili “Cijelo jutro smo u kući, da li bi ti prijalo da malo potrčiš napolju?” Kada se osnovne potrebe zadovolje, lakše je vratiti odgovornost djetetu.
“Ne želiš baš da ti ja kažem šta da radiš, zar ne? Mogu, ali vjerovatno će to biti kućni poslovi”
Ova rečenica menja dinamiku. Sada dijete odbija vašu pomoć, umjesto da se osjeća odbijeno.
Uz malo humora i razigranosti, poručujete mu da vjerujete kako već zna šta želi – samo još nije došlo do ideje. Istovremeno, podsjećate ga da preuzimanje inicijative nosi i određenu slobodu.
“Hajde da razmislimo: Da li si raspoložen da ponoviš nešto što već znaš ili da probaš nešto novo?”
Umjesto da rješavate problem umesto deteta, nudite mu okvir za razmišljanje. Pozivate ga na saradnju.
Učite ga da zastane i zapita se: “Šta mi se sada radi?” Obe opcije su u redu i ponavljanje poznatog i istraživanje novog. Bitno je da nauči da prepozna sopstvene potrebe i želje.
Vremenom, dijete će početi samo sebi da postavlja ta pitanja: “Dosadno mi je. Da li da napravim onu tvrđavu od prošle nedjelje? Možda ovaj put dodam tunel.”
Tako se razvijaju veštine rješavanja problema i kreativno razmišljanje.
“Znam da je teško kad ne znaš šta dalje. Razumijem. Možda će ti trebati malo vremena da smisliš.”
Kada ste provjerili da su potrebe zadovoljene i uspostavili povezanost, važno je priznati da je dosada neprijatna.
Možete dodati: “Biću ovdje i slažem veš (ili spremam ručak), pa možeš da svratiš ako želiš.” Na taj način dijete ne ostavljate samo sa svojim osećanjima, ali mu dajete prostor da ih obradi.
Ono što zapravo učite dijete jeste kako da pronađe smisao iznutra – ne iz igračke, ekrana ili stalne roditeljske animacije. Možda će vas nekoliko puta pitati: “Je l’ ovo u redu?” ili “Smem li ovo?” To je dio procesa.
Djeca treba da nauče da dosada nije kriza. Ona je signal. Poziv da zastanu, oslušnu sebe i odluče šta žele sledeće. Jer sposobnost da sami sebi budu pokretač – to je vještina koja traje mnogo duže od jednog popodneva bez plana.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.