Marija Montesori imala je prilično drugačiju ideju.
Cilj njenog pristupa nije bio da dijete postane savršeno poslušno, već da vremenom bude sposobno da uradi što više stvari samo, poštuje druge ljude, vodi računa o prostoru u kojem živi, prepozna granice i donosi odluke primjerene svom uzrastu.
Drugim riječima, dobro vaspitano dijete nije ono koje se odraslih plaši dovoljno da ih posluša, već ono koje polako razumije zašto određena pravila postoje.
U Montesori obrazovanju postoji čak posebna oblast poznata kao „grace and courtesy“, odnosno vježbe ljubaznosti, obzirnosti i društvenog ponašanja. Djeca uče kako da pozdrave drugu osobu, sačekaju red, zamole za pomoć, ponude pomoć, ne prekidaju nekoga ko govori, vode računa o stvarima koje koriste i rješavaju nesuglasice bez agresije.
A sve počinje mnogo prije nego što od djeteta očekujemo da kaže „molim“ i „hvala“.
1. Ne radite umjesto djeteta ono što već može samo
Roditelju je često potrebno deset sekundi da zakopča jaknu, sipa vodu ili skloni igračke. Djetetu možda treba deset minuta.
I baš tih deset minuta je važno.
Jedna od najpoznatijih ideja Montesori pristupa može se sažeti rečenicom: „Pomozi mi da uradim sam.“
To ne znači ostaviti dijete da se muči kada mu je pomoć zaista potrebna. Znači pokazati mu kako se nešto radi, dati mu priliku da pokuša i umiješati se tek onoliko koliko je potrebno.
Dijete koje stalno sluša „pusti, ja ću“ vremenom može da zaključi da odrasli zaista sve rade bolje i da nema mnogo razloga da pokušava.
2. Nemojte odmah ispravljati svaku grešku
Prolivena voda, pogrešno zakopčano dugme ili igračka sastavljena na način koji odraslom nema nikakvog smisla nisu katastrofa.
Greška je dio učenja.
Umjesto da odmah uskočimo sa „nije tako“, djetetu možemo dati vrijeme da primijeti šta se dogodilo i pokuša ponovo.
Ako prospe vodu, može da uzme krpu. Ako nešto ne uspije iz prvog pokušaja, može da proba drugačije. Ako ne zna kako dalje, tada mu nudimo pomoć.
Tako dijete ne uči samo konkretnu vještinu. Uči mnogo važniju stvar – greška ne znači da je nesposobno.
San jedne žene o preporodu društva kroz prirodni razvoj djece: Ime koje je postalo simbol obrazovanja
San jedne žene o preporodu društva kroz prirodni razvoj djece: Ime koje je postalo simbol obrazovanja
3. Poštovanje se ne može zahtijevati ako ga dijete ne dobija
Od djece očekujemo da pristojno razgovaraju sa odraslima, ali način na koji odrasli razgovaraju sa njima često potpuno izostavimo iz jednačine.
U Montesori pristupu poštovanje ide u oba smjera.
Ako želimo dijete koje ne viče, nije naročito logično da ga tome učimo vičući. Ako očekujemo da sasluša druge, trebalo bi i mi da saslušamo njega. Ako želimo da kaže „hvala“, mnogo će više naučiti slušajući odrasle kako se zahvaljuju nego poslije desetog podsjećanja: „Šta se kaže?“
Djeca društveno ponašanje velikim dijelom usvajaju posmatranjem.
Zato je ponašanje odraslih možda najvažnija lekcija bontona koju će ikada dobiti.
4. Dobro vaspitano dijete ne mora uvijek da bude tiho
Montesori sloboda nije isto što i dozvola da dijete radi šta god poželi.
Dijete može da bira aktivnost, da istražuje i da bude samostalno, ali njegova sloboda prestaje tamo gdje počinje ugrožavanje druge osobe ili zajedničkog prostora.
Može da bude ljuto, ali ne može da udara.
Može da ne želi da dijeli određenu stvar u svakom trenutku, ali mora da nauči da poštuje tuđe stvari.
Može da govori i postavlja pitanja, ali postepeno uči kada treba da sačeka da druga osoba završi.
Cilj nije dijete koje ćuti zato što se plaši reakcije odraslog, već dijete koje vremenom može da kontroliše svoje ponašanje i kada odrasli ne stoji pored njega.
5. Pohvala nije potrebna za baš sve
„Bravo što si pojeo.“
„Bravo što si obuo cipele.“
„Bravo što si sklonio tanjir.“
Pohvala zvuči potpuno bezazleno, ali Montesori pristup mnogo više naglašava unutrašnje zadovoljstvo djeteta zbog onoga što je uspjelo da uradi.
Umjesto automatskog „bravo“, možemo jednostavno da primijetimo rezultat.
„Sam si zakopčao jaknu.“
„Vidim da si vratio igračke na mjesto.“
„Baš si dugo pokušavala dok nisi uspjela.“
Razlika je mala, ali poruka nije ista. Fokus se sa procjene odraslog prebacuje na ono što je dijete uradilo.
Ideja je da jednog dana nešto ne radi zato što očekuje aplauz, već zato što zna da to može, želi ili razumije da je potrebno.
6. Dijete treba da učestvuje u životu kuće
Djeca ne moraju da budu samo ljudi kojima odrasli kuvaju, serviraju, sklanjaju i spremaju.
U Montesori okruženju praktične životne aktivnosti imaju ogromnu ulogu. Mališani uče da sipaju vodu, obrišu sto, operu ruke, slože stvari, pripreme jednostavnu hranu, počiste ono što su prosuli i brinu o prostoru koji koriste.
Naravno, posao mora biti prilagođen uzrastu.
Malo dijete može da odnese svoju čašu. Starije može da postavi sto. Školarac može da dobije ozbiljnije kućne obaveze.
Poenta nije da roditelj dobije besplatnu radnu snagu, već da dijete osjeti da je stvarni član porodice čiji doprinos nešto znači.
7. Najvažnije pravilo počinje od roditelja
Možemo djetetu stotinu puta objasniti kako treba da se ponaša prema drugim ljudima, ali će mnogo pažljivije gledati kako se ponašamo mi.
Kako razgovaramo sa partnerom.
Kako reagujemo kada pogriješimo.
Kako pričamo o ljudima kada nisu prisutni.
Da li kažemo „izvini“.
Da li zahvaljujemo.
Kako se odnosimo prema konobaru, prodavačici, baki, komšiji ili čovjeku koji nas je iznervirao u saobraćaju.
Montesori pristup zato roditelju daje možda teži zadatak nego djetetu. Nije dovoljno objasniti kakvo ponašanje očekujemo – potrebno je pokazati ga.
I tu se krije možda najvažnija razlika između poslušnog i zaista vaspitanog djeteta.
Poslušno dijete zna kako da se ponaša dok ga odrasli posmatra.
Dobro vaspitano dijete polako uči zašto se tako ponašamo i šta njegovi postupci znače drugim ljudima.
A to je vještina koja mu neće biti potrebna samo dok je malo, već mnogo duže nakon što prestane da bude dijete, piše Ona.rs.
Bonus video:
https://cdn.jwplayer.com/players/QLUeQ2pt-mrKhYYX4.js
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.