ČETIRI ZNAKA DA JE DIJETE RAZMAŽENO Roditelji često prave ovu grešku, a da toga nisu ni svjesni

Ali, djeca često burno reaguju na zabrane, insistiraju da odmah dobiju ono što žele ili teško prihvataju da ne mogu uvijek da budu u centru pažnje. 

Iako su takve situacije dio odrastanja, važno je prepoznati kada određeno ponašanje postaje obrazac koji može da oteža svakodnevni život i odnose sa drugima. 

Razmaženost se ne meri brojem igračaka koje dete ima, odećom koju nosi ili time koliko mu roditelji ugađaju. Mnogo je važnije kako se ponaša kada naiđe na prepreku, da li umije da prihvati odbijanje i koliko razumije da i drugi ljudi imaju svoje želje i potrebe.

Postavljanje granica ne znači da roditelji treba da budu hladni ili prestrogi. Naprotiv, dosljedna pravila, razgovor i razumijevanje pomažu detetu da nauči da upravlja emocijama, razvija strpljenje i poštuje druge.

Ova 4 obrasca ponašanja ukazuju da su detetu potrebne jasnije granice, kako ne bi postalo razmaženo:  

Dijete ne prihvata “ne” kao odgovor

Jedan od znakova na koji roditelji treba da obrate pažnju jeste burna reakcija svaki put kada dijete ne dobije ono što želi. To može da podrazumeva vikanje, plakanje, ljutnju ili insistiranje sve dok odrasli ne promjene odluku.

 Naravno, mala djeca tek uče da kontrolišu emocije i sasvim je očekivano da ponekad teško podnose razočaranje. Problem nastaje kada dijete uporno koristi takve reakcije kako bi ostvarilo svoje zahtjeve, a roditelji redovno popuštaju samo da bi izbjegli raspravu.

U takvim situacijama dijete može da stekne utisak da će dovoljno upornim protestovanjem na kraju dobiti ono što želi. Zato je važno da roditelji mirno objasne svoju odluku i da se dosledno drže postavljenih granica.

Stalno traži nove stvari i nikada mu nije dovoljno

Još jedan znak može biti stalna potreba za novim igračkama, garderobom ili drugim stvarima, čak i kada dijete već ima mnogo toga što mu je dostupno. Ako se često dešava da se brzo zasiti poklona, odmah traži nešto novo ili se poredi sa vršnjacima koji imaju više, roditelji mogu da iskoriste te situacije kako bi razgovarali s njim o željama, potrebama i zahvalnosti.

To ne znači da dijete treba da se osjeća krivim zato što nešto želi. Važno je, međutim, da nauči da svaka želja ne mora odmah da bude ispunjena i da dobijanje poklona nije nešto što se podrazumijeva. Roditelji mogu da pomognu tako što će unaprijed dogovarati pravila o kupovini igračaka i drugih stvari, ali i podsticati dijete da čuva ono što već ima, prenosi Yumama.

Očekuje da se sve vrti oko njega

Dijete koje očekuje da uvek bude prvo, da dobija najviše pažnje ili da se drugi stalno prilagođavaju njegovim željama može imati poteškoća da razumije potrebe ljudi oko sebe.

 To se, na primjer, može vidjeti kada prekida druge dok govore, teško prihvata da roditelji moraju da se posvete i drugim obavezama ili se ljuti kada neko drugi dobije pohvalu.

Jedan od važnih zadataka roditelja jeste da dijete postepeno uče empatiji, odnosno razumijevanju tuđih osjećanja. Umjesto da se sve završi na ukoru, korisno je razgovarati o tome kako se druga osoba osećala u određenoj situaciji i zašto je važno saslušati druge.

 Dijeljenje, čekanje na red i uvažavanje tuđih potreba vještine su koje se razvijaju vremenom, kroz svakodnevne situacije i primer koji roditelji daju.

Sve mora da dobije odmah

Strpljenje se uči, ali neka djeca teško podnose i najmanje odlaganje. Ako svaki zahtjev prati insistiranje da se ispuni istog trenutka, a čekanje izaziva burnu reakciju, roditelji bi trebalo da obrate pažnju na to kako dijete reaguje kada stvari ne idu po njegovom planu. Nije realno očekivati da dijete uvijek bude strpljivo, naročito u ranom uzrastu. Ipak, važno je da postepeno razumije da postoje situacije u kojima mora da sačeka, da ne može sve da dobije odmah i da se dogovorena pravila odnose na sve.

Roditelji mogu da vježbaju strpljenje kroz jednostavne svakodnevne aktivnosti, poput čekanja na red u igri ili dogovora da se određena želja ispuni kasnije. Kada dijete uspije da sačeka, dobro je pohvaliti njegov trud.

Najvažnije je da roditelji budu dosledni, ali i da imaju razumijevanja za uzrast i emocionalni razvoj djeteta. Cilj nije da se dijete plaši roditeljskih reakcija, već da uz njihovu podršku nauči da prihvati razočaranje, poštuje druge i razumije da ljubav ne znači ispunjavanje svake želje.