ZAMKE "NJEŽNOG RODITELJSTVA" Da li previše blagi roditelji odgajaju "slabu" generaciju djece

Svaka metoda roditeljstva, ako se pogrešno primjenjuje, može se obiti o glavu i dugoročno stvoriti niz problema. U posljednje vrijeme sve više se govori o “nježnom roditeljstvu”, ali neki stručnjaci upozoravaju da bi njegova moderna, pogrešno protumačena verzija mogla da stvara generaciju djece nespremnu za stvaran svijet.

To ne znači da ovaj pristup treba u potpunosti odbaciti, ali važno je prepoznati gdje drugi greše kako ne biste ponovili iste greške u budućnosti.

1. Nježno ne znači popustljivo

Jedna od najvećih zamki jeste ta što roditelji često brkaju nježno roditeljstvo s popustljivim. Postoje dvije vrste nježnih roditelja: oni koji to rade ispravno i oni koji su popustljivi. U strahu da ne traumatizuju svoju djecu, neki roditelji postaju upravo razlog zašto njihova djeca odrastaju nespremna za svijet, dozvoljavajući im da rade šta god žele.

Kako objašnjava doktorka Džen Lumanlan: “Popustljivo roditeljstvo nastaje kada roditelji s pažnjom reaguju na snažne emocije svoje djece, ali ne daju prioritet sopstvenim potrebama”. Roditelji koji ne uče decu poštovanju tuđih granica odgajiće osjetljivu djecu koja ne znaju prikladno da se ponašaju u odnosima.

2. Pretjerano potvrđivanje osjećanja

Nema ništa loše u tješenju djece, ali postoji granica. Pretjerano potvrđivanje svakog osjećaja jedan je od načina na koje moderna verzija nježnog roditeljstva može da naškodi.

Roditelji ne bi trebalo da maze djecu zbog svake suze ili izliva bijesa. To može da uzrokuje da djeca ne vide dalje od sebe, a fokus na tješenje može dovesti do toga da roditelji zanemare učenje djece kako da se nose s teškim emocijama, od kontrole bijesa do samostalnog smirivanja.

3. Štite djecu od svake neprijatnosti

Prirodno je željeti da zaštitite svoje dijete, ali prezaštićenost je štetna. Jednog dana, djeca će morati da se suoče sa stvarnim svijetom, a roditelji neće uvijek biti tu da ih spasu. Zato je ključno dopustiti im da ponekad padnu i sami se podignu. Licencirana klinička psihološkinja dr Liz Nisim savjetuje: “Pustite ih da pogreše; pustite ih da padnu. Budite tu da im obrišete suze i utješite ih na isti način na koji ste tješili svoje dijete kada je ogrebalo koljeno. Pustite ih da osjete šta god treba da osjete. Slušajte. Potvrdite. Ali nemojte da popravljate niti rješavate. Dozvolite im da vode te neprijatne razgovore i budite im podrška kada je najpotrebnije.

4. Izostanak posljedica za loše ponašanje

Mnogi roditelji se danas bore s pitanjem kada kazniti dijete, a kada je dovoljan samo razgovor, ne želeći da ponavljaju metode svojih roditelja. Međutim, ako nema apsolutno nikakvih posljedica, šta će spriječiti dijete da nastavi sa štetnim ponašanjem?

Razgovor je odličan, ali zavisno od težine postupka, ne može proći bez posljedica. Bilo da se radi o oduzimanju video-igara ili dodatnim kućnim poslovima, neki oblik posljedice je nužan kako bi dijete naučilo da se greške ne ponavljaju.

5. Beskrajno pregovaranje oko svega

Dobro je tražiti djetetovo mišljenje kako bi naučilo da se zauzme za sebe. Kako objašnjava psiholog dr Karl E. Pikhardt, “Izražavanje mišljenja ne samo da može osnažiti mlade ljude dok se probijaju u svijetu odraslih, već može i izgraditi samopouzdanje i samopoštovanje mlade osobe”.

Ipak, pregovaranje oko svake sitnice postaje iscrpljujuće. Ponekad roditelj mora da bude odlučan. To ne samo da olakšava život roditelju, već se i dijete osjeća manje pod stresom, jer ne mora stalno da donosi odluke.

6. Emocije su važnije od obaveza

Davanje prednosti emocijama nad osnovnim uputstvima može postati problem, posebno u okruženju poput škole. Učitelji, a kasnije i poslodavci, ne mogu zaustaviti sve kako bi se bavili osjećanjima pojedinca.

Djecu treba naučiti da postoji vrijeme i mjesto za sve i da se obaveze ponekad moraju izvršiti bez obzira na to kako se trenutno osjećaju. Iako su njihova osjećanja ispravna, učenje djeteta da ne može uvijek da se usredsredi samo na njih dugoročno će mu se obiti o glavu.

7. Insistiranje na pravednosti umjesto na stvarnosti

Roditelji se trude da budu pravedni, ali pretjerano fokusiranje na pravednost može biti štetno jer život jednostavno nije uvijek pravedan. U redu je ako situacija ponekad nije savršeno jednaka za sve.

8. Sve se vrti oko djeteta

Stvaranje doma usmjerenog isključivo na dijete, iako se čini plemenitim, nije najpraktičnije rješenje. Ako roditelj zanemaruje sopstvene potrebe kako bi udovoljio djetetovim, indirektno uči dijete da su njegove potrebe važnije od tuđih, što može dovesti do egocentričnosti.

Važno je pronaći ravnotežu i brinuti se o sopstvenim potrebama – to je dobro za mentalno zdravlje roditelja, ali i uči dijete da uzima u obzir druge ljude.

9. Emocionalna inteligencija bez čvrstine

Učiti djecu emocionalnoj inteligenciji izuzetno je važno, ali to mora ići ruku pod ruku s usađivanjem vrlina koje se temelje na snazi. Osim što treba da znaju da izraze svoje emocije, djecu treba učiti da budu snažna, marljiva i uporna.

10. Svaki sukob postaje terapijska seansa

Sukob je neizbježan i nužan dio odnosa, ali ne mora svaki biti dubok. Pretvaranje svake svađe u dugu terapijsku seansu iscrpljujuće je i za roditelja i za dijete. Koliko god vas voljeli, slušanje 30-minutnog govora zbog manje nesuglasice može stvoriti nepotrebnu tjeskobu. Ponekad je dovoljno jednostavno da se izvinite, zagrlite i krenete dalje. To će opustiti i roditelje i djecu.

11. Strah od asertivnosti

Mnogi roditelji se plaše da budu asertivni, jer ne žele da ispadnu prestrogi ili zli. Iako su te brige razumljive, asertivnost je ključna vještina. Kako objašnjava psihoterapeut Moše Ratson: “Asertivnost gradi samopouzdanje, propagira okruženje u kojem svi pobjeđuju, poboljšava dobrobit te gradi granice, otpornost i samopouzdanje”.

Zato, ne plašite se da budete odlučni. Sve dok postoji poštovanje, nema ništa loše u tome da ponekad budete malo stroži, piše B92.