Obično se najmlađa djeca u porodici opisuju kao razmažena, bezbrižna, miljenici porodice i glavni zabavljači, kojima su roditelji više toga dopuštali jer su sa starijom djecom već prošli iste faze. Taj stereotip jedan je od najupornijih u popularnoj psihologiji.
Ipak, najmlađa djeca i terapeuti koji rade s njima tvrde da je ta slika uglavnom pogrešna.
– Najveći mit s kojim se ljudi suočavaju jeste onaj da je najmlađima u životu lako – izjavila je za HuffPost Kejtlin Oskarson, sertifikovana bračna i porodična terapeutkinja. „Rijetko koje najmlađe dijete smatra da je to istina, a ni istraživanja ne podržavaju tu tezu.“
Ovaj stereotip nije samo netačan, nego i štetan. Oblikuje način na koji se porodice odnose prema najmlađima, ali i kako ta djeca kasnije vide sebe.
– Mnogim klijentima koji se ne slažu s tim stereotipima najviše smeta tvrdnja da su razmaženi ili miljenici – kaže sertifikovana klinička bračna i porodična terapeutkinja Robin Hamilton. „To ih pogađa, jer se uglavnom ne osjećaju tako, mada drugi članovi porodice mogu biti ljubomorni i percipirati situaciju drugačije.“
Stvarnost je komplikovanija
Stvarnost je, naime, puno komplikovanija. „Neka najmlađa djeca možda imaju više slobode, manje obaveza i roditelje koji su s godinama postali popustljiviji“, objašnjava Oskarson. „Ipak, istovremeno mogu da se osjećaju potcijenjeno, a njihova iskustva se često umanjuju.“
Najmlađi se takođe mogu suočavati s ogorčenjem starije braće i sestara te preuzimati krivicu za porodičnu dinamiku na koju nisu mogli da utiču. Kloi Bin, takođe bračna i porodična terapeutkinja, ističe percepciju najmlađeg djeteta kao „bebe“ koja je razmažena i uvijek u centru pažnje.
– To im se kasnije često vrati kao problem, jer cijeli život pokušavaju da dokažu da nisu nezreli ili prezaštićeni. Taj pritisak im s vremenom može ozbiljno narušiti samopouzdanje – objašnjava Bin. Mnogi najmlađi pritom kažu da su se osjećali zanemareno, a ne razmaženo. Više slobode često je značilo da se pretpostavljalo da im nije potrebno toliko usmjeravanja ili emocionalne podrške.
Pritisak da budu zabavni
Mit o povlašćenom najmlađem djetetu uključuje i sliku zabavnog, opuštenog brata ili sestre koji ništa ne shvata ozbiljno. „Jedan od najvećih mitova koje preispitujemo na terapiji jeste da je najmlađima ‘lako’ samo zato što ih vide kao bezbrižne ili omiljene“, kaže Prija Tahim, osnivačica Kaur Counselinga.
„Iako je to u nekim porodicama možda istina, to nikako nije univerzalno iskustvo. Mnogi najmlađi navode da etiketa ‘bebe’ često znači da se njihova osjećanja ignorišu, mišljenja umanjuju, a nezavisnost dovodi u pitanje čak i u odraslom uzrastu.“
Neki osjećaju i pritisak da zadrže ulogu zabavne i opuštene osobe, jer porodica to od njih očekuje. „Nailazim na najmlađu djecu koja su odrasla s uvjerenjem da moraju biti ‘jednostavni’ ili vedri, jer je porodica već imala dovoljno problema s drugima“, kaže Bin.
Mnogima je uloga zabavljača više strategija preživljavanja nego stvarna osobina. Altereza Klark, osnivačica Inspire4Purpose, ističe da činjenica da je neko glavni zabavljač u porodici ne znači da ne postoje dublji problemi. „Mnogi najmlađi naučili su da koriste humor ili opuštenost kako bi održali mir u kući, čak i dok se nasamo bore s tjeskobom, sumnjom u sebe ili osjećajem da ih niko ne razumije“, objašnjava Klark.
Tahim se slaže s tim i dodaje: „Neki najmlađi zaista djeluju zabavno i bezbrižno, ali to ne znači da ne nose emocionalni teret. Na terapiji često istražujemo da li je taj identitet autentičan ili je riječ o ulozi koju su naučili da igraju. Humor i spontanost mogu postati način održavanja sklada, izbjegavanja sukoba ili obezbjeđivanja prihvatanja.“
Ugađanje drugima i rad na sebi
Pritisak da uvijek budu „opušteni“ može da uzrokuje probleme s prepoznavanjem i izražavanjem sopstvenih emocija, jer istovremeno stalno paze na emocije drugih. „Postoji izražena osjetljivost na tuđe emocije“, kaže Mabel Jiu, osnivačica Women’s Therapy Instituta.
„Manjak moći u domaćinstvu uči djecu da ‘čitaju’ ljude iznad sebe kako bi se lakše snalazili. To se u odrasloj dobi često manifestuje kao pretjerana potreba za ugađanjem drugima, pa na terapiji radimo na tome da tu emocionalnu svjesnost usmjere prema sopstvenim potrebama.“
Prepoznavanje te dinamike u terapiji postaje polazna tačka za promjene. „Cilj terapije je naučiti vjerovati da smijete da zauzmete svoj prostor, imate potrebe i budete poštovani onakvi kakvi jeste, a ne zato što ste nadmašili nečija niska očekivanja“, kaže Bin.
„Najmlađi s kojima radim trude se da budu shvaćeni ozbiljno, a da pritom ne ponavljaju uobičajeni obrazac preuzimanja previše odgovornosti. Velik dio njihovog identiteta izgrađen je na tome da budu ‘jednostavni’ ili da dokazuju kako nisu najmanje sposobni u društvu.“
Velik je korak za njih da nauče da postavljaju granice i izražavaju potrebe bez osjećaja krivice, pogotovo ako su godinama bili „tihi“ radi održavanja mira. Tu je i proces prihvatanja dok pokušavaju da odvoje svoj stvarni identitet od uloge koja im je dodijeljena rođenjem.
Sve to upućuje na širi kontekst koji terapeuti naglašavaju: redoslijed rođenja samo je jedan dio priče i ima manji uticaj nego što se misli.
Redoslijed rođenja nije presudan
„Redoslijed rođenja svakako utiče na porodičnu dinamiku, ali nikada ga ne treba posmatrati kao jedino objašnjenje za nečiji karakter“, kaže Klark. „Faktori poput stila vaspitanja, stresa u porodici, kulture, razlike u godinama među djecom i važnih životnih događaja često imaju još veći uticaj. Svako je iskustvo jedinstveno, a terapija se usmjerava na to kako su ti doživljaji oblikovali osobu, umjesto da polazi od pretpostavke da red rođenja sve objašnjava.“
To potvrđuju i istraživanja. „Kada se prouče istraživanja na tu temu, vidi se da redoslijed rođenja puno slabije predviđa karakter odrasle osobe nego što se to uobičajeno misli“, kaže Natali Mur, sertifikovana bračna i porodična terapeutkinja. „Zapravo, puno veći uticaj na nečije ponašanje i snalaženje u životu imaju komplikovane porodične uloge, dinamika i različit pristup roditelja prema svakom djetetu.“
Mur u svojoj praksi klijente pita o specifičnoj ulozi koju su imali u porodici, šta se od njih očekivalo i kako su se uklopili u sistem te kako se ta dinamika danas odražava na njihove odnose.
„Svi imamo neke predrasude o osobinama prvorođenih, srednjih ili najmlađih, ali nauka ih često ne potvrđuje“, kaže Oskarson. „Takođe, ne postoji značajna razlika u stopama tjeskobe ili depresije s obzirom na redoslijed rođenja, a to su glavni razlozi zbog kojih ljudi traže pomoć.“
To ne znači da redoslijed rođenja nije vrijedan razmatranja. Riječ je o temi koja može da oblikuje mnoga iskustva. „Red rođenja može ponuditi koristan okvir za razumijevanje porodičnih odnosa, ali nikada ne bi smio da se koristi za definisanje nečije ličnosti ili predviđanje mentalnog zdravlja“, kaže Tahim. „Dvoje najmlađe djece može odrasti u potpuno različitim domaćinstvima i imati sasvim drugačija iskustva, u zavisnosti od stila vaspitanja, stresa u porodici, kulturi i temperamentu.“
Na kraju, rad na sebi nije toliko pitanje redoslijeda rođenja, koliko razumijevanja priče koja nam je dodijeljena. Tek tada možemo odlučiti koji nam dijelovi te priče i dalje koriste, a koje želimo da promijenimo.
„Cilj nije promijeniti ono što jeste“, napominje Tahim. „Cilj je postati dovoljno svjestan da odlučite koje dijelove svoje priče želite da zadržite, a koje ste spremni da napišete ispočetka.“
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.