Više štete nego koristi: Stručnjaci upozoravaju na jednu vrstu kazne kao najštetniju za dijete

Ako je ćutanje način da se dijete kazni, distancira ili mu se „nešto dokaže“, to vjerovatno nije najbolji pristup”, kaže terapeut i otac Kir Gejns. I dodaje: “Roditelji tada možda žele da promijene ponašanje djeteta, ali zapravo čine suprotno povređuju ga”.

Psihološkinja za adolescente Barbara Grinberg slaže se:”Ignorisanje djeteta kad ste ljuti jedna je od najštetnijih kazni. Time zapravo poručujete: „Ne zaslužuješ da te pogledam, a kamoli da ti nešto kažem“. To stvara dubok osjećaj srama.

Dijete često ne razumije zašto ćutite

Kad roditelj odluči da kazni dijete ćutanjem, često pretpostavlja da će dijete „shvatiti poruku“. Ali u stvarnosti, dijete ne zna šta ste time htjeli da kažete – ostavljeno je da nagađa i osjeća se odbačeno. Ponekad, kaže Gejns, djeca se ponašaju “prkosno, grubo ili jednostavno kao mala čudovišta” upravo zato jer – potrebna im je bliskost. A kada im se na tu potrebu odgovori ćutanjem, dijete osjeća samo još veću udaljenost i emocionalnu bol.

Bez razgovora nema ni razumijevanja

Ako ćutimo, propuštamo priliku da razumijemo šta se zapravo događa u djetetovom unutrašnjem svijetu. Možda je nešto učinilo iz inata, možda zbog nesigurnosti – ali to nikad nećemo saznati ako ne pitamo. “Dajte djetetu priliku da objasni zašto je nešto uradilo”, savjetuje Grinberg. “To pomaže i vama i djetetu da shvatite ponašanje – i učite iz njega.” Kazne bez razgovora ne pomažu djetetu da razmisli o onome šta je učinilo. Otvoreni razgovor daje prostoru i za refleksiju i za povezivanje.

Ćutanje ne uči zdravoj komunikaciji

Kada djecu kažnjavamo ignorisanjem, učimo ih da je u redu izbjegavati konflikte – ili se čak plašiti svake rasprave. Djeca tada ne razvijaju veštine emocionalne pismenosti ni zdravog izražavanja osjećaja. Kir Gejns upozorava: ako dijete nauči da je ćutanje odgovor na sukob, kao odrasla osoba možda neće znati da kaže: “Povrijedilo me to”, “Ovo mi je teško”, “Nisam u redu”. Umjesto toga, povući će se i možda zadržavati ljutnju – što vodi frustracijama i narušenim odnosima.

Kada je ćutanje opravdano?

Naravno, roditelji imaju pravo na sopstvene emocije. Ako ste povrijeđeni ili ljuti i potreban vam je trenutak da dođete k sebi, to je sasvim u redu – ali to treba jasno reći. Gejns navodi primjer iz svog života: “Kad moja trogodišnja kćerka ima tantrum, nekad joj kažem: ‘Dušo, jako te volim, ali sada ne mogu ovo. Treba mi pauza’. I odem na trenutak. Ali nikad je ne ignorišem samo zato da je kaznim”. Grinberg dodaje: “Ako se osjećate preplavljeno, uzmite trenutak. Smirite se – ali objasnite šta vas je uznemirilo i dajte djetetu priliku da kaže svoju stranu. Ponekad je sve samo jedno veliko nerazumijevanje”.

Šta raditi umjesto ćutanja?

Umjesto da se povučete i zatvorite, skinite roditeljsku “superherojsku masku” i pokažite emociju. Recite djetetu: “Kad si to rekao/la, povredilo me. Treba mi malo vremena da razmislim kako se osjećam”. Takvom otvorenošću ne samo da modelirate zdravo emocionalno izražavanje, već i oslobađate dijete teških sumnji – “Šta sam to uradio/la?”. Dijete možda i dalje osjeća krivicu, ali zna šta se događa i zašto, piše B92.