I redovno, kada te djevojke legnu na operacioni sto, krenu suze. To je jedan momenat nabijen emocijama, jer za većinu njih to znači neki novi život.
Ovo kaže specijalista plastične i estetske hirurgije i vlasnik Centra „Berberović“ Tuzla dr Zlatko Berberović, koji za Srpskainfo otvoreno govori o zahvatima koji su i danas dobrim dijelom tabu tema.
– Himenoplastika je jedna interesantna i uvijek intrigantna tema. Ali, mi je shvatamo profesionalno, kao da radimo sa nekim osjetljivim tkivom drugog tipa. Za nas je to profesionalni izazov, a ljudima koji nisu profesionalci, to je intrigantno zato što tome prilaze s druge strane – kaže dr Berberović.
Ko sve želi da vrati nevinost?
U 90% slučajeva riječ je o emotivnim okolnostima, odnosno emotivnim faktorima. Radi se o lošem prvom iskustvu, za koje pacijentkinje navode da je bilo katastrofalno, koje žele da podijele sa nekim drugim, kada su postigle neku emocionalnu punoću, emocionalnu konekciju. Ima i djevojaka koje su na intervenciju došle nakon silovanja, koje nije prijavljeno ili nije sankcionisano.Te djevojke su živjele same sa svojom mukom. Čak ni svojim majkama to nisu rekle, Vraćanjem nevinosti, žele da, na neki način, vrate vrijeme.
Ima li i onih koji po nekoliko puta dolaze na ovu intervenciju?
Ima. To se dogodilo par puta. Jedna djevojka je došla jednom, pa drugi put, tada je živjela u Beču. Dolazi i treći put… Pitam je, šta je sad, kaže, molim te, uradi mi još jednom i nećeš me više vidjeti. Trebalo je da se uda u jednu bliskoistočnu zemlju. Kažem ja, može, i pošto je treći put, za tebe je gratis. I tako je nastala ta priča da je treći put gratis. To je, onako, više šaljivo.
Koliko košta ovaj zahvat i da li bi i danas, da vam neko dođe treći put, bilo gratis?
Zahvat košta 1.500 KM, a do sada imamo više od 500 urađenih himenoplastika. Nakon pomenute pacijentkinje, uvedeno je pravilo da je treći put gratis.
Da li partner može da provali da je novih himen lažnjak?
Da bi se to otkrilo, morala bi da postoji svjetlost operacione lampe ili izuzetno jaka svjetlost. Morale bi se imati lupe. Međutim, pošto niko ne ide u akciju sa reflektorom i sa lupom, onda je otkrivanje isključeno.
Koliko često djevojke dolaze na ovaj zahvat, jer znaju da partner sa kojim ulaze u vezu ne bi pristao na to da nisu nevine?
To je sad malo spekulativno nagađanje. Kod određenih etničkih grupa, prilikom vjenčanja, odnosno davanja djevojke, nevinost je ukalkulisana. To su one milionske svadbe. Majka i otac dovedu kćerku da se taj posao završi. Puno tih ljudi je vani, u Sloveniji, Italiji, Austriji, Njemačkoj. Nema odakle ne dolaze.
Sređivanje intimne zone – tabu tema ili nešto o čemu pacijenti sve otvorenije pričaju?
To je nekada bila tabu tema. Mi radimo kompletno intimnu zonu. Sve ostalo je više pitanje informisanosti i neinformisanosti, stida i nestida. Uglavnom su pacijenti žene, koje su jako opterećene kada, na primjer, imaju uvećane male usne. To im stvara veliki psihološki problem prilikom odlaska na bazen ili plažu. Misle da svi gledaju u to dole. Smeta im i u intimnim odnosima, i kad se pogledaju u ogledalo. Broj zahtjeva za labioplastikom premašuje broj zahtjeva za himenoplastikom koja je, nekad nosila prevagu. To je pokazatelj koliko pomenuti problem pritišće žene.
Šta pritišće muškarce?
Penis. Prije par dana imali smo šaljivu situaciju u operacionoj sali. Riječ je o čovjeku iz naših krajeva, koji se najavio za povećanje penisa. Došao je na pregled, skinuo se i tako žalosno odozgo gledao u njega. Kaže, pogledaj, doktore. A on, isto kao onaj mlin za kavu. Kažem, moramo ga uvećati, i to hitno.
Koji su najbizarniji zahtjevi sa kojima ste se suočuli, da ste i vi, kao profesionalac, ostali bez teksta?
Javio mi se jedan čovjek iz Hrvatske, sa zahtjevom da mu odsiječem glavić penisa. Znam da u medicini postoje ljudi koji bi rado postali invalidi, to je jedna psihološka forma. Na primjer, žele da odsijeku šaku, podlakticu ili potkoljenicu. Međutim, za ovo što je on tražio, nikada nisam čuo. Odgovorim mu uz pitanje da li to, možda, radi, zbog karcinoma. Kaže, nemam ja nikakav karcinom, to je moj estetski ideal. To je bilo nešto najbizarnije što sam doživio.
Da li žene imaju bizarne zahtjeve?
Ja više volim raditi sa ženama nego sa muškarcima. One su puno konkretnije u postavljanju suštine problema, u kreiranju svog zahtjeva. I najčešće je osnovano to što traže.
Ko generalno najčešće kuca na vaša vrata i da li se i šta vremenom promijenilo u zahtjevima žena i muškaraca?
Prihvatio sam i ja te tehnike i tehnologije, konkretno kod povećanja usana, koje žene jako preferiraju. Međutim, vremenom me jako počela nervirati ta vrsta klijentele. Jako. Onda sam to prebacio na svoje saradnike, koji žele time da se bave.
Zašto vas to nervira?
Prvo, meni se to ne sviđa, ta vrsta uvećanja usana kojima one teže. Ja moram biti ubijeđen u nešto što radim. Ako se meni nešto ne sviđa, neću to da radim.
Kakve usne traže te žene?
Hoće da budu kao patke. Onda se ja izvučem iz te priče. Kažem im da se time ne bavim na taj način. Ja volim sofisticirane stvari.
Koji vas zahtjevi pacijenata još nerviraju?
Muškarci nisu tako nerealni. Kod njih treba biti obazriv da se, možda, ne radi o psihopati. Evo navešću jedan primjer. Čovek se naručio, hoće da operiše nos. Dolazi on, ja mu dam ogledalo i kažem mu da pokaže čime nije zadovoljan na svom nosu. Kaže, ja sam zadovoljan svojim nosem. Vidim ja, biće tu nekih problema. Malo preformulišem pitanje i kažem, vi ste se najavili da hoćete da operišete nos. Kaže, jeste. Pitam ja, zašto, kaže on, mene prate. Ko vas prati? Kaže, prate me ljudi koji su se udružili, koji ne vole ljude sa ovakvim nosem. Pazite, on se pojavio na vratima, a nos mu kao u papagaja. Neko neiskusan bi rekao, jao, vidi koliki nos, to treba operisati. Međutim, čovjek ima sumanute ideje proganjanja. Zato je jako važno pratiti protokole. Protokol komunikacije sa pacijentom zahtijeva da pacijent mora izreći svoj stav. U izricanju svog stava, on je sebe, zapravo, predstavio u potpuno drugom svjetlu, nego što sam očekivao.
Šta traže nerealne žene i kako se postavljate u takvim situacijama?
Jedna je, na primjer, htjela ogromne grudi. Donijela je sliku žene iz nekog žurnala, neke, ja mislim, američke prostitutke. To su ogromna dva balona. Ona je htjela da ta slika ide u operacionu u salu, što smo i uradili. Kad smo završili operaciju, uzeo sam tu sliku i stavim u svoj ormar. I dođe meni žena na posao, nešto tražila, ja joj kažem, eto uzmi iz ormara. I ona, hop, naleti na tu sliku. Slatko smo se ismijali.
Da li ste pacijentkinji uradili to što je tražila?
Uradio sam joj ogroman broj, ali ni govora o onome što je tražila. Napravio sam da bude zadovoljna. Inače, ja to vraćam, ali sam znao tu ženu i znao sam da neće biti problema. Kad god se naiđe na pacijenta ili pacijentkinju, da se detektuje nerealan zahtjev, sa tim pacijentom ne treba ulaziti u posao. To znaju ljudi koji su iskusni. Sa tim pacijentima se ne treba raspravljati, niti se konfrontirati oko njihove želje. Ako po svaku cijenu žele da sprovedu svoj naum, ja kažem da to ne radim.
Je li teško izaći iz jedne takve situacije?
Navešću vam jedan primjer… Dolazi čovjek koji se, prilikom poziva, predstavio imenom i prezimenom jednog visokog političara iz BiH. Već je bio kod mene i bilo mi je čudno da zove preko fiksne linije. Kažem sestri, kad dođe, uzmi mu ličnu kartu. Ona uzela, a on se stvarno zove kako je rekao. Kaže on meni, bio sam ja kod vas prije dvije godine, pričali smo mi već jednom o ovome, a ja ne mogu da se sjetim. Pitam, pa što niste došli, kaže, ja sam bio u zatvoru. Inače, živim u Švajcarskoj, a ali, kad sam došao iz Hrvatske u Italiju i kad sam trebao da uđem u Švicarsku na granici, oni su čuli za mene, znaju za moje ideje – Hrvatska do Zemuna, do Sombora… Galami on dokle treba da bude Hrvatska… Vidim ja, čovjek nije normalan. A o čemu se radi? On je psihijatrijski bolesnik, koji je bio u sanatorijumu. Ali, on neće da kaže da je bio u sanatorijumu, nego da je bio u zatvoru, kao, zatvorili ga zbog njegovih političkih stavova. Kaže on, i sad kad su me oslobodili, prva stvar koju hoću da uradim, jeste da operišem nos i da me baš vi operišete. Kažem ja njemu, ja operišem samo žene, i tako sam se izvukao. Da ste samo mogli da vidite njegovo razočarenje…
Da li su i pravi političari vaši klijenti i koje zahvate preferiraju?
Jesu, ali vam ne mogu puno reći o tome. Uglavnom dolaze u godini prije nego što krene predzborna kampanja. Dolaze da za izbore budu svježiji i ljepši. Naime, imaju napravljen plan javnih pojavljivanja, pa biram termin kad je nešto najbolje uraditi, jer znam koliko treba vremena da se povuče modrica, koliko da se povuče otok. I onda u njihove rasporede ukalkulišem te termine, a te korekcije se rade najmanje godinu dana prije nego što se uđe u predizbornu kampanju. Osim kapaka, dotjeruju i druge stvari na licu.
Koliko je često da neko nakon prvog zahvata, dođe na drugi, treći, peti?
Ne dešava se to svaki dan, ali postoje ljudi, čak i bračni parovi, koji su imali između pet i deset zajedničkih operacija. Ima jedan bračni par iz Beograda, sa kojim sam privatno jako, jako dobar. To su fenomenalni ljudi. Neću im pominjati imena, mada bi oni bili saglasni da ih pomenem, jer nigdje ne kriju da su bili kod mene. To su ljudi sa beogradske estrade, on je violinista, a ona je muzička urednica. I, pita ona mene, kako ćemo proslaviti desetu operaciju… Kažem ja, ma, idi, neće to još. Tebi sam radio uši, kapke, koljena, stomak, grudi. Njemu sam radio nos, donje kapke, još nešto na onom osjetljivom mjestu. Kažem, tek je 7, imaju još 3, pa ćemo razmisliti. A ona će meni – ne zajedno 10, nego kad meni bude deseta, kako ćemo proslaviti! To je, zaista, jedan fenomenalan bračni par. Ali, ovakve situacije nisu česte. To se sve, otprilike, završi na četiri operacije. Međutim, često se dešava da neko kome se dopadne novi nos, hoće i kapke, pa onda uši, ali to se dešava u velikim intervalima.
Koliko često pacijenti donose slike poznatih ličnosti, na koje bi da liče?
Nije to tako često, to je više izvikano. Mada, dešavalo se, pogotovo kod noseva. Recimo, donese dama sliku Nikol Kidmen i hoće isti takav nos. Onda ja na monitor prenesem proporcije tog nosa na njeno lice. A to izgleda baš odvratno, jer je neophodno da se ono što neko traži, uklapa u kompoziciju njegovih postojećih ostalih struktura.
Promjena pola – u ličnim dokumentima dug i komplikovan proces, a kako izgleda u ordinaciji?
Kod nas se taj proces ne može uraditi od početka do kraja, nego samo parcijalno. Kad sam 2003. došao kod doktora Eksnera u Frankfurt, zatekao sam 4 urađena pacijenta tzv. faloplastike. To su promjena pola iz žene u muškarca. Tada sam se prvi put upoznavao sa tom problematikom. Hirurške procedure su poslednje koje se izvode u tom kompletnom multidisciplinarnom pristupu.
Šta tome predstoji?
Prvi korak je da pacijent mora imati dva nezavisna psihijatrijska vještačenja da se radi o transseksualcu. Znači, to ne smije biti transvestit, ne smije biti šizofrenija, ne smiju biti druge psihološke kategorije. On mora biti transseksualac. To znači da živi život u koži drugog pola, i to kompletno, i da zbog toga pati. Nakon toga, pacijent ulazi u period tranzicije koji započinje hormonalnom terapijom, i on traje negdje oko godinu dana. Tek nakon toga počinju hirurški postupci.
Jeste li imali puno takvih pacijenata?
Pa, relativno, za naše shvatanje
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.