Danas, međutim, mnogi roditelji strijepe već pri samoj pomisli da bi dijete moglo da padne, pogriješi ili se suoči sa neprijatnošću. U želji da ih zaštitimo od svake moguće boli, nerijetko zaboravljamo jednu važnu istinu upravo kroz male padove djeca uče kako da ustanu.
Ako ste odrasli devedesetih ili ranije, vjerovatno se sjećate dana provedenih napolju, bez telefona, GPS lokacije i stalnog nadzora odraslih. Trčalo se po kraju dok se ne upale ulična svjetla, penjalo na drveće, vozio bicikl bez mnogo zaštitne opreme, a svaka nova ogrebotina bila je gotovo dokaz dobro provedenog dana.
Danas je slika drugačija.
Na igralištima se često može čuti: „Pazi, pašćeš“, „Nemoj tamo“, „Siđi odmah“, „Daj da ti mama pomogne“. Iako izgovorene iz ljubavi, ove rečenice ponekad nose poruku koju roditelji ne namjeravaju da pošalju.
Kada zaštita preraste u pretjeranu kontrolu
Savremeni stručnjaci sve češće upozoravaju na fenomen poznat kao „helikopter roditeljstvo“ – stil vaspitanja u kojem roditelji neprestano nadgledaju, kontrolišu i rešavaju probleme svoje djece. Posljednjih godina pojavio se i izraz „roditelji kosilice“, koji slikovito opisuje odrasle koji uklanjaju svaku prepreku sa djetetovog puta prije nego što ono uopšte stigne da se suoči sa njom.
Motiv iza takvog ponašanja gotovo uvijek je isti – ljubav.
Međutim, psiholozi upozoravaju da pretjerana zaštita može imati neočekivane posljedice.
Zamislite sedmogodišnje dijete koje pokušava da pređe klimavi mostić na igralištu. Ono procjenjuje situaciju, traži ravnotežu, osjeća malu dozu straha i pokušava da ga prevaziđe. Upravo tada odrasla osoba prilazi, uzima ga za ruku i prevodi na drugu stranu.
Roditelj osjeća olakšanje jer je spriječio potencijalni pad.
Ali dijete možda dobija sasvim drugačiju poruku.
Poruka koju dijete zaista čuje
Američki psiholog Peter Gray, koji se godinama bavi proučavanjem značaja slobodne igre u razvoju djece, smatra da stalna intervencija odraslih može uticati na način na koji djeca doživljavaju sopstvene sposobnosti.
Kada roditelji neprestano uskaču da riješe problem, spreče grešku ili uklone rizik, dijete ne usvaja poruku:
„Mogu sam.“
Umjesto toga, često razvija osjećaj:
„Vjerovatno ne mogu bez pomoći.“
Gray u svojim radovima povezuje smanjenje slobodne, nenadzirane igre sa porastom anksioznosti kod djece i mladih. Upravo kroz samostalnu igru, tvrdi on, deca uče kako da procijene rizik, donose odluke, rešavaju sukobe i nose se sa posljedicama svojih izbora.
Zašto su greške važne
Roditelji danas ulažu ogromnu energiju da djeci olakšaju život.
Pakujemo zaboravljene stvari za školu.
Dovršavamo domaće zadatke.
Umiješamo se u svaki konflikt sa vršnjacima.
Tražimo načine da ih poštedimo razočaranja.
Ipak, stručnjaci podsejćaju da upravo kroz takve situacije deca razvijaju emocionalnu otpornost.
Ako dijete jednom zaboravi pernicu, naučiće da pozajmi olovku.
Ako dobije lošiju ocjenu nego što je očekivalo, naučiće kako da se bolje pripremi sledeći put.
Ako izgubi utakmicu, naučiće da poraz nije kraj sveta.
To su iskustva koja ne mogu da se nauče iz knjiga niti da se preuzmu od roditelja.
Generacija koja teško podnosi neuspjeh
Psiholozi poslednjih godina primećuju još jedan fenomen – sve veći broj mladih ljudi teško podnosi prve ozbiljnije životne neuspehe.
Pad na ispitu.
Odbijanje na razgovoru za posao.
Raskid veze.
Kritiku nadređenog.
Kada tokom detinjstva nisu imali priliku da se susretnu sa manjim frustracijama, mnogi mladi ulaze u odraslo doba bez razvijenih mehanizama za suočavanje sa stresom i razočaranjem.
Emocionalna otpornost, upozoravaju stručnjaci, ne razvija se tako što dete nikada ne pati.
Razvija se tako što nauči da može da preživi neprijatna iskustva i da posle njih nastavi dalje.
Najveća roditeljska hrabrost danas
Autorka i bivša dekanka Univerziteta Stanford, Julie Lythcott-Haims, u svojoj knjizi „How to Raise an Adult“ upozorava da roditelji često iz najbolje namere preuzimaju zadatke koje bi deca trebalo sama da savladaju.
Njena osnovna poruka roditeljima je jednostavna:
Cilj roditeljstva nije da dete nikada ne padne.
Cilj je da nauči kako da ustane.
To ne znači da roditelji treba da budu nezainteresovani ili da puste dete da se samo snalazi u svemu. Naprotiv. Potrebno je da budu prisutni, dostupni i podržavajući, prenosi Ona.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.