Iako roditelji i staratelji djeci žele da obezbjede dovoljno hrane i zdravu ishranu, insistiranje da se uvijek pojede sve može imati neželjene posljedice. Te navike, usađene u djetinjstvu, često se prenose u odraslo doba i teško ih se riješiti.
Odrasli koji su kao djeca morali da pojedu sve iz tanjira često razvijaju specifične obrasce ponašanja vezane za hranu.
Jedenje bez osjećaja gladi
Ljudi koji su u djetinjstvu bili primorani da jedu mogu razviti kompulzivnu potrebu za hranom. To se ispoljava tako što jedu i onda kada ne osjećaju fizičku glad. Ta pojava je česta i pogađa između 38 i 49 posto ljudi svakog mjeseca.
Stalno ponavljanje da tanjir mora da se isprazni može dovesti do toga da osoba razvije takozvanu “glad u ustima” i osjeća potrebu za jelom iako joj je želudac pun. Terapeuti savjetuju da se u takvim trenucima pažnja preusmjeri na neku drugu aktivnost. Ipak, to je lakše savjetovati nego sprovesti u djelo, naročito ako je pritisak vezan za hranu bio snažan tokom odrastanja.
Jedenje do osjećaja neprijatne sitosti
Nametnuta obaveza pražnjenja tanjira menja percepciju hrane. Takve osobe često osjećaju da moraju da pojedu obrok do kraja, nezavisno od osjećaja sitosti. Posljedica je neprijatan osjećaj pretrpanosti, što opterećuje sistem za varenje, a u nekim slučajevima može voditi i ozbiljnijim poremećajima ishrane.
Većina ljudi se povremeno prejeda, najčešće zato što im se sviđa ukus hrane. Međutim, neki taj poriv osjećaju pri svakom obroku, i to traje veći deo njihovog života.
Anksioznost zbog bacanja hrane
Istraživanja pokazuju da je gotovo 50 posto bačene hrane zapravo jestivo, što znači da ispravne namirnice završavaju u otpadu. Kod nekih ljudi to stvara nelagodu i osećaj odgovornosti. Kako ne bi doprinijeli tom problemu, radije će pojesti sve iz tanjira. Taj osjećaj često proizlazi iz načina na koji su ih roditelji podsticali da jedu. Iako su svesni da ne mogu sami da riješe globalni problem bacanja hrane, nastoje da barem lično ne doprinose tom problemu, prenosi Index.
Nesvjesno jedenje
Nezdrav odnos prema hrani često znači da ona postaje aktivnost u pozadini. To je posebno vidljivo kod jedenja ispred televizora. Jedno istraživanje potvrdilo je da ljudi koji jedu uz televiziju unose više hrane od onih koji to ne rade.
Ako su kao djeca morali da isprazne tanjir, ometanje poput gledanja televizije može ih nesvjesno vratiti tom starom obrascu. Takva navika podstiče ljude da jedu duže i više nego što bi inače, čak i ako u početku nisu bili gladni.
Skrivanje hrane
Osobe sklone prejedanju ponekad gube kontrolu nad impulsima, nakon čega se mogu osjećati postiđeno. Kako bi izbjegle osudu okoline zbog količine hrane koju pojedu, ponekad počinju da jedu u tajnosti ili izbjegavaju zajedničke obroke.
Ta navika može da potiče i iz djetinjstva. Ako dijete nije pojelo sve za stolom, a bilo je primorano, moglo je kasnije da skriva hranu u svojoj sobi iz straha od kazne ili srama. Upravljanje emocijama hranomMnogi ljudi na životne probleme reaguju prejedanjem, a hrana ponekad postaje jedini izvor utehe. Ako su roditelji koristili hranu kao sredstvo za smirivanje dječjih izliva besa ili tinejdžerske anksioznosti, to može oblikovati budući odnos osobe prema hrani.
Jedno istraživanje povezalo je prejedanje s negativnim mislima, a dio ljudi hranu vidi kao najbolji način za nošenje s takvim emocijama. To je nezdrav mehanizam suočavanja, ali neki ga primijenjuju toliko dugo da više i ne primijećuju šta se dešava.
Dezert kao nagrada
Mnogima je poznato pravilo iz djetinjstva da nema dezerta dok se ne pojede cijeli obrok. Zbog toga dezert i u odraslom dobu funkcioniše kao nagrada, a logika je često: “Pojela sam zdravu večeru, sada zaslužujem nešto slatko”. Iako ovo može delovati kao loša navika, ne mora nužno biti. Neki psiholozi smatraju da ljudi koji se povremeno nagrađuju mogu imati i bolju samokontrolu.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.