Nova istraživanja sugerišu da traumatični događaji doživljeni tokom ključnih razvojnih perioda ne utiču samo na sjećanja i emocije, već mogu ostaviti dugotrajne promjene u samoj strukturi i funkcionisanju mozga.
Posebno zanimljivo otkriće jeste da presudnu ulogu možda nema samo vrsta traume koju je osoba doživjela, već i uzrast u kojem se ona dogodila.
Mozak pamti više nego što mislimo
Studiju su sproveli istraživači Italijanskog instituta za tehnologiju u saradnji sa Institutom Đanina Gaslini u Đenovi, a rezultati ukazuju na to da trauma doživljena u djetinjstvu ili ranoj adolescenciji može imati trajne posljedice na razvoj mozga i ponašanje tokom odraslog života.
Naučnici navode da mozak prolazi kroz različite faze razvoja i da postoje periodi kada je posebno osjetljiv na spoljne uticaje.
Upravo tokom tih godina negativna iskustva mogu ostaviti snažnije posljedice nego što se ranije pretpostavljalo.
Zašto je važan trenutak kada se trauma dogodi?
Istraživači ističu da nije presudna samo priroda traumatičnog događaja, već i vrijeme kada se on desi.
Drugim riječima, ista situacija može ostaviti različite posljedice u zavisnosti od toga da li ju je osoba doživjela kao malo dijete, adolescent ili odrasla osoba.
Otkrića pokazuju da se uticaj traume trajno „bilježi“ u mozgu kroz promjene u radu određenih moždanih regiona.
Kada se traumatično iskustvo dogodi, aktiviraju se brojni biološki procesi koji mogu promijeniti način funkcionisanja nervnog sistema.
Različiti dijelovi mozga reaguju na različite načine
Prema rezultatima studije, rana trauma najviše utiče na: amigdalu, koja je povezana sa emocijama i strahom hipokampus, važan za pamćenje i učenje hipotalamus, koji učestvuje u regulaciji hormona i odgovora na stres
S druge strane, traume koje se događaju kasnije tokom razvoja snažnije pogađaju prefrontalni korteks, dio mozga odgovoran za donošenje odluka, planiranje i kontrolu ponašanja.
Ove promjene mogu biti povezane sa pojavom različitih psiholoških teškoća u odraslom dobu.
Moguće posljedice u kasnijem životu
Stručnjaci navode da posljedice trauma iz ranog životnog perioda mogu biti povezane sa povećanim rizikom od razvoja: anksioznosti depresije agresivnog ponašanja poremećaja pažnje problema sa regulacijom emocija
Naravno, važno je naglasiti da trauma ne znači automatski da će osoba razviti neki od ovih poremećaja.
Na razvoj mentalnog zdravlja utiču brojni faktori, uključujući podršku porodice, okruženje, genetiku i kasnija životna iskustva.
Otkriće koje budi nadu
Jedan od najvažnijih rezultata istraživanja jeste identifikacija proteina poznatog kao BDNF, koji igra ključnu ulogu u plastičnosti mozga.
Plastičnost predstavlja sposobnost mozga da se prilagođava, mijenja i stvara nove veze tokom života.
Naučnici vjeruju da bi upravo ovaj protein u budućnosti mogao postati važna meta novih terapija namijenjenih osobama koje nose posljedice trauma iz djetinjstva.
To otvara mogućnost razvoja personalizovanih tretmana koji bi mogli pomoći u ublažavanju simptoma povezanih sa traumatskim iskustvima.
Mozak je ranjiv, ali i nevjerovatno prilagodljiv
Iako rezultati pokazuju koliko snažan uticaj trauma mogu imati na razvoj mozga, stručnjaci istovremeno podsjećaju na jednu važnu činjenicu – mozak posjeduje izuzetnu sposobnost oporavka i prilagođavanja.
Zahvaljujući toj sposobnosti, mnogi ljudi uspijevaju da prevaziđu teška iskustva, razviju otpornost i izgrade kvalitetan život uprkos izazovima iz prošlosti.
Nova istraživanja zato ne donose samo upozorenje o značaju zaštite djece tokom najosjetljivijih godina života, već i nadu da bi buduće terapije mogle pomoći milionima ljudi širom svijeta, piše Ona.rs.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.