Ovo pitanje je naša čitateljka Dara postavila psihijatru Aleksandru Pejiću.
Odgovor:
Draga Daro,
pitanje koje postavljate je mnogo češće nego što ljudi misle. Kod osoba koje godinama pate od teške anksioznosti često se dešava upravo to – obećaju sebi i drugima da će potražiti pomoć, zakažu termin, pa se u posljednjem trenutku povuku. To nije znak neodgovornosti niti nedostatka volje. To je dio same anksioznosti.
Anksioznost stvara strah od procjene, strah od nepoznatog, strah da će „biti gore“. Čak i odlazak ljekaru može postati izvor tjeskobe. Osoba zna da joj je pomoć potrebna, ali tijelo i um šalju poruku opasnosti tamo gdje je zapravo sigurnost.
Važno je reći jedno: razumljivo je da se to dešava, ali nije potrebno da neko nastavlja da živi u patnji i mučenju samo zato što je strah jači u tom trenutku. Anksioznost se uspješno liječi. Postoje jasni terapijski pristupi, razgovor, podrška, po potrebi i medikamentozna terapija. Ljudi koji potraže pomoć često već nakon nekoliko susreta osjete olakšanje jer konačno nisu sami sa svojim strahom.
Kako pomoći? Bez pritiska i bez ultimatuma. Mirno i strpljivo. Možda ponuditi da je otpratite na prvi termin. Možda predložiti kraći informativni razgovor, samo da vidi kako to izgleda. Najvažnije je da zna da nije „slaba“, da nije „luda“ i da traženje pomoći nije poraz.
U 21. vijeku niko ne treba sebi da uskraćuje stručnu pomoć iz straha. Psihijatrija danas nije mjesto osude, već prostor razumijevanja i liječenja. Anksioznost je stanje koje se može ublažiti i staviti pod kontrolu. Prvi korak je često najteži, ali upravo taj korak mijenja tok cijele priče.
Mr sci dr med Aleksandar Pejić, specijalista psihijatrije
Pratite nas u serijalu “Zdravlje prije svega” i iskoristite priliku da dobijete stručne savjete i korisne odgovore direktno od psihijatrom.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.