U teoriji, djeluje jednostavno. Znamo šta bi trebalo da radimo, ali svakodnevni život često umije da bude mnogo komplikovaniji.
Znamo da bi deci trebalo dozvoliti da im bude dosadno, kako bi razvijala maštu i kako zabava ne bi uvijek morala da podrazumijeva ekran. Ali kada imamo posao koji čeka, mnogo je lakše uključiti televizor nego ulaziti u raspravu.
Znamo i da bi dijete trebalo samo da uzme užinu ili čašu vode, ali je mnogo brže da to uradimo umjesto njega. Svjesni smo i da su kućne obaveze i pomaganje u pripremanju obroka važne vještine za budućnost, ali posle dugog dana ponekad samo želimo da sve brzo završimo sami i konačno imamo malo mira.
Zato nije neobično što roditelji ponekad nesvesno urade stvari koje mogu doprinijeti tome da dijete postane previše zahtjevno ili očekuje da mu drugi stalno ugađaju.
4 znaka da možda odgajate dijete koje očekuje da mu se sve podredi
Kejti Gudvin, stručnjakinja za roditeljstvo i edukatorka sa master diplomom iz razvoja djeteta, izdvojila je četiri ponašanja roditelja koja mogu doprinijeti razvoju osjećaja privilegovanosti odnosno razmaženosti kod djece.
Kako objašnjava, dijete ne postaje razmaženo zato što mu roditelji “daju previše”. Problem može nastati zbog četiri konkretne stvari koje brižni roditelji rade, često potpuno nesvjesno.
Radite umjesto djeteta ono što ono već može samo
U zavisnosti od uzrasta, dijete može samostalno da uradi mnogo toga – da pripremi jednostavan doručak, veže pertle, obuče jaknu ili zakopča rajsferšlus.
Ipak, roditelji često uskaču jer je tako brže i jednostavnije. Problem je što dijete na taj način može da nauči da ne mora da koristi svoje sposobnosti kako bi zadovoljilo sopstvene potrebe – neko drugi će to uraditi umjesto njega, prenosi Yumama.
Kako to promijeniti?
Dozvolite djetetu da stvari radi samo, čak i kada mu je za početak potrebno više vremena. Sporije ne znači lošije – upravo kroz pokušaje dete razvija samostalnost i osjećaj kompetentnosti.
Pokušavate da ispravite svaku njegovu grešku
Kada je dijete tužno ili frustrirano zato što je pogriješilo, sasvim je prirodno da poželimo da mu pomognemo. Ipak, nije svaku grešku potrebno “popraviti”, naročito kada dijete treba da nauči da njegovi postupci imaju posljedice.
Prema Gudvinovoj, zadatak roditelja nije da “ublaži reakciju svijeta” na djetetovo ponašanje, već da bude uz njega dok ono dobija realnu povratnu informaciju.
Drugim riječima, možemo da budemo podrška bez uklanjanja svake neprijatnosti koju dijete doživi.
Svaku njegovu emociju doživljavate kao hitan slučaj
Kada je dijete tužno, uplašeno, ljuto ili uznemireno, roditelju nije lako da ga gleda takvog. Međutim, i neprijatne emocije su normalan dio odrastanja i deca moraju postepeno da nauče kako da ih prepoznaju i regulišu.
Ako svaki put kada je dete neraspoloženo ostavljamo sve što radimo, potpuno mu se posvetimo, pokušavamo da rešimo problem i pritom postajemo veoma zabrinuti, dijete može da stekne utisak da je njegovo trenutno raspoloženje najvažnija stvar u porodici.
To ne znači da treba ignorisati njegove emocije. Naprotiv – važno je pokazati razumijevanje, saslušati dijete i biti tu za njega. Ali ne moramo svaki put da napustimo sve ostalo što radimo.
Dajete mu da bira ono što zapravo nije njegova odluka
Samostalnost je važna i djeci treba omogućiti da donose odluke koje su primjerene njihovom uzrastu. Ali to ne znači da dijete treba da odlučuje o svemu.
Ako mu dozvoljavamo da ima posljednju riječ u svakoj porodičnoj odluci, može naučiti da njegove želje uvijek moraju da utiču na odluke odraslih.
Zato je korisno ponuditi izbor samo tamo gdje dijete zaista ima pravo izbora. Na primjer: “Hoćeš li plavu ili crvenu majicu?” jeste odluka koju može da donese samo. “Da li ćemo danas kod ljekara?” nije.
Razmaženost se ne stvara preko noći
Gudvinova ističe da se osjećaj privilegovanosti kod djeteta može razvijati kroz “hiljade malih trenutaka” – kada umjesto njega radimo ono što može samo, kada ga štitimo od svake posljedice, kada se cijela porodica prilagođava njegovom raspoloženju ili kada njegovo mišljenje postane deo svake odluke odraslih.
Dobra vijest je da prepoznavanje ovih obrazaca ne znači da ste kao roditelj pogriješili. Ne postoji savršen roditelj, a navike mogu da se mijenjaju.
Ponekad je dovoljno da zastanemo i zapitamo se: Da li ovo radim zato što je mom djetetu zaista potrebna pomoć ili zato što je meni trenutno lakše da to uradim umjesto njega?
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.