Za mnoge odrasle to je uvijek bio razlog za brigu. Roditelji su ponekad mislili da takvo dijete propušta nešto važno, nastavnici su brinuli da li je usamljeno, a vršnjaci su ga često doživljavali kao nekoga ko ne želi da učestvuje u onome što svi drugi rade.
Ali psiholozi danas sve češće ukazuju na nešto drugo.
Dijete koje bira knjige ne odustaje od svijeta oko sebe. Ono ga zapravo počinje da razumije iznutra.
Kada dijete čita, ono ne provodi vreme u izolaciji, već ulazi u različite živote, motive i sudbine. Svaka priča postaje mala vježba razumijevanja drugih ljudi. Kroz likove koji griješe, vole, izdaju ili opraštaju, dijete počinje da uči kako emocije funkcionišu i koliko su ljudi složeni.
Organizacije koje se bave razvojem čitalačkih navika često naglašavaju da knjige razvijaju empatiju, emocionalnu inteligenciju i sposobnost komunikacije. Međutim, u svakodnevnom životu to se ne vidi kroz definicije, već kroz sitne promjene u načinu na koji dijete posmatra svijet.
To je trenutak kada dijete počne da razumije zašto je neko u priči donio pogrešnu odluku ili kada prvi put prepozna tugu u nečijem ćutanju.
To je i sposobnost da se bude sam, a da ta samoća ne djeluje kao praznina, već kao prostor u kojem misli imaju smisla.
Djeca koja mnogo čitaju vrlo rano razvijaju odnos sa sopstvenim unutrašnjim svijetom. Nauče da misli i emocije ne moraju uvijek odmah da se podijele sa drugima da bi bile stvarne ili važne.
Različite lekcije djetinjstva
Sport, naravno, donosi potpuno drugačiji skup iskustava. Djeca na terenu uče kako da sarađuju, kako da podnesu poraz, kako da kontrolišu bijes i kako da ulože napor da bi postigla rezultat. To su lekcije koje su jednako važne i koje oblikuju karakter na drugačiji način.
Ali knjige nude nešto što se rijetko može naučiti u dinamici igre. One uvode dijete u unutrašnje procese ljudi. Kroz priče se razvija sposobnost da se prepoznaju razlozi iza ponašanja, da se razumiju kontradikcije i da se shvati da ljudi često istovremeno nose i slabost i snagu.
Istraživanja pokazuju da čitanje djecu izlaže različitim perspektivama i emocionalnim iskustvima, zbog čega kasnije lakše razvijaju empatiju. Međutim, prava vrijednost tog iskustva često postaje vidljiva tek u odraslom dobu.
Kada se pojave prvi ozbiljni gubici, konflikti ili složeni odnosi, ljudi koji su odrastali uz knjige često već imaju razvijenu sposobnost da razumiju ono što osjećaju. Kroz književnost su se već susreli sa tugom, izdajanjem, krivicom i oproštajem, pa im sopstvena iskustva ne dolaze potpuno nepoznata.
Tišina kao prostor razumijevanja
Još jedna razlika između svijeta knjiga i svijeta sporta vidi se u odnosu prema tišini. Mnogi ljudi koji su odrasli kroz stalnu aktivnost teško podnose trenutke kada nema pokreta, buke ili cilja koji treba dostići.
Čitaoci se sa tim iskustvom susreću mnogo ranije. Knjiga zahtjeva mir, strpljenje i koncentraciju. U tom miru nastaje prostor u kojem se razvijaju mašta, razmišljanje i unutrašnji dijalog.
Zbog toga odrasla osoba koja je kao dijete mnogo čitala često nema potrebu za stalnom spoljašnjom stimulacijom. Navikla je da sopstvene misli budu dovoljno zanimljivo društvo.
Dvije vrste snage
To, naravno, ne znači da je jedno iskustvo vrijednije od drugog. Djetinjstvo provedeno na terenu razvija fizičku hrabrost, disciplinu i osjećaj zajedništva. Djetinjstvo provedeno uz knjige razvija sposobnost razumijevanja ljudi, emocionalnu dubinu i strpljenje.
Riječ je samo o različitim vrstama snage.
„Slijepa tačka dobrog djetinjstva” o kojoj se rijetko priča: Zašto oni sa lijepim djetinjstvom teže vide probleme
Ipak, postoji jedna prednost koju mnogi primjete tek kasnije u životu. U svijetu odraslih, gdje su odnosi često složeni, a emocije neizrečene, sposobnost da se razumije šta se krije iza nečijeg ponašanja postaje izuzetno dragocjena.
A ta sposobnost često počinje vrlo tiho, u djetinjstvu, dok jedno dijete sjedi sa strane igrališta i okreće sljedeću stranicu knjige, piše Ona.rs.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.