Jedno od najčešćih pitanja koje roditelji postavljaju jeste kako postaviti granice djetetu bez kazne, posebno kada se suoče sa neposlušnošću, burnim reakcijama ili ponašanjem koje ne razumiju.
Mnogi roditelji strahuju da će dijete, ako nema kazne, izgubiti kontrolu i početi da radi šta god poželi. Međutim, pozitivna disciplina ne znači da dijete nema pravila niti da odrasli treba da popušta u svakoj situaciji. Suština je u tome da dijete zna šta se od njega očekuje, ali da to uči bez straha, poniženja i osjećaja da je loše zbog svoje greške.
Djeci su granice potrebne. One im daju osjećaj sigurnosti i pomažu im da razumiju svijet oko sebe. Razlika je u načinu na koji se granice postavljaju – da li dijete uči odgovornost ili samo pokušava da izbjegne kaznu.
Zašto su djetetu potrebne jasne granice
Granice u vaspitanju nisu prepreke koje ograničavaju dijete, već okvir koji mu pomaže da razvije sigurnost i samokontrolu. Kada dijete zna šta može, šta ne može i zašto neka pravila postoje, lakše razumije svoje ponašanje i posljedice svojih odluka.
Pravila treba prilagoditi uzrastu djeteta. Mala djeca još uvijek razvijaju sposobnost kontrole impulsa, pa im najviše pomažu kratka i jasna pravila.
Umjesto dugih objašnjenja, često je dovoljno reći: “Ne udaramo druge. Ako si ljut, možeš da kažeš šta ti smeta.”
Starijoj djeci važno je objasniti razloge zbog kojih određena pravila postoje. Kada dete razume smisao ograničenja, veća je verovatnoća da će vremenom početi samo da reguliše svoje ponašanje, a ne da se ponaša prihvatljivo samo kada je roditelj prisutan.
Pozitivna disciplina ne znači popustljivost
Jedna od najvećih zabluda jeste da vaspitanje bez kazne znači da dete nema posledice za svoje postupke. U stvarnosti, pozitivna disciplina podrazumeva jasna pravila i odgovornost, samo bez zastrašivanja.
Važna su tri principa – dosljednost, objašnjenje i mirna reakcija.
Dijete treba da zna da pravila važe svaki put, a ne samo kada je roditelj raspoložen. Ako je nešto dozvoljeno jednog dana, a drugog dana zbog istog ponašanja sledi velika reakcija, dijete dobija zbunjujuću poruku.
Umjesto rečenice: “Zato što sam ja tako rekao”…
…korisnije je objasniti: “Ne možeš sada da gledaš crtani jer prvo treba da završiš ono što smo se dogovorili.”
Na taj način dijete ne uči da se povinuje strahu od roditelja, već razumije vezu između svojih izbora i posljedica.
Kako reagovati kada dijete pogriješi
Greške su dio odrastanja. Dijete koje nikada ne griješi nije dijete koje uči, ono je dijete koje se plaši da nešto pokuša.
Kada roditelj reaguje vikom, pretnjama ili ponižavanjem, dete se često usmeri na jednu stvar – kako da izbegne kaznu. Tada manje razmišlja o tome šta je uradilo, koga je povrijedilo i kako sljedeći put može drugačije.
Mnogo više pomaže razgovor koji dijete podstiče da razmisli.
Pitanja poput:
“Šta se dogodilo?”
“Kako si se osjećao u tom trenutku?”
“Šta možemo sljedeći put da uradimo drugačije?”
pomažu djetetu da razvije razumijevanje sopstvenih postupaka.
Roditelj nije tu samo da ukaže na grešku, već i da pomogne djetetu da pronađe način da je popravi.
Ako je dijete povredilo drugo dijete, važno je razgovarati o tome kako se druga osoba osjeća, kako da se izvini i šta može da uradi drugačije sljedeći put, prenosi Ona.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.