Nakon što odrastu, ne ostaju im u pamćenju velike geste ni skupi pokloni, već ton roditeljskog glasa i osjećaj da su ih roditelji primjećivali, kao i način na koji su se u njihovom domu rješavali sukobi.
Roditeljstvo ostavlja dubok trag, a dok neka sjećanja vremenom izblijede, druga se trajno urežu u djetetovu sliku o sebi i o svijetu.
Prije nego što zapamte bilo kakav savjet, djeca pamte kakav je osjećaj biti kod kuće. Sjećaju se da li je dom bio sigurno utočište, napeto mjesto, topao kutak, nepredvidivo okruženje ili prostor s mnogo kritike. To koliko su roditelji bili emocionalno prisutni je često prva lekcija koju dijete dobija o tome kako svijet funkcioniše.
Kada djeca odrastu, moguće je da se ne sjećaju svakog razgovora, ali pamte osjećaj koji bi Ih obuzeo kada bi ušli u sobu, da li su dobrodošli ili su imali utisak da su teret.
Takođe, sjećaju se da li je njihov entuzijazam bio dočekan sa zanimanjem ili s ravnodušnošću te da li su u trenucima straha dobili utjehu ili im je rečeno da prestanu plakati. Ovi osjećaji ostaju godinama i oblikuju osobu u koju dijete izraste.
Također, roditelji često nisu svjesni koliko se neke rečenice mogu duboko urezati u dječije pamćenje. Riječi izgovorene u ljutnji, pohvali, strahu ili usput vremenom postaju dio djetetovog unutrašnjeg glasa.
Dijete koje stalno sluša riječi poput: “Nikad ništa ne uradiš kako treba”, tu poruku može nositi sa sobom i u odraslom periodu, kao trajnu sumnju u sebe.
S druge strane, dijete koje čuje riječi: “Vjerujem u tebe”, vjerovatnije je da će izgraditi osjećaj sigurnosti i otpornosti. Mnoge odrasle osobe i dalje u glavi čuju glas svojih roditelja dok donose bitne odluke ili se nose s neuspjehom.
Djeca ne pamte samo da li su se njihovi roditelji svađali, već i kako su to radili.
Posmatrajući odrasle, djeca uče kako izgledaju odnosi među ljudima. Ako su sukobi kod kuće bili burni i nepredvidivi, moguće je da dijete odraste sa strahom od neslaganja.
Ako su se nesuglasice rješavale mirno i s poštovanjem, dijete uči da različita mišljenja ne moraju uništiti odnos. Te lekcije odrasli kasnije često prenose u svoje brakove, prijateljstva i radno okuženje.
Osim toga, jedno od najdubljih sjećanja je povezano s prihvatanjem, odnosno da li su prihvaćeni takvi kakvi jesu ili su imali sjećanje da ljubav moraju zaslužiti određenim ponašanjem.
Djeca dobro osjećaju da li su njihova ličnost, interesi i emocije bili dobrodošli ili su ih roditelji pokušavali popraviti i uklopiti u nešto što im se činilo prikladnijim.
Kada dijete osjeća da ga vide kao osobu za sebe, to ostavlja trajan trag i gradi zdravo samopouzdanje. Djeca koja su imala osjećaj da moraju glumiti kako bi dobila odobravanje, često godinama nakon što odrastu pokušavaju da zasluže ljubav koju su trebala dobiti bez ikakvih uslova, piše Klix.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.