Odbijaju da odrastu i preuzmu odgovornost: „Sindrom Petra Pana“ krije ozbiljan problem

Pojam je prvi skovao dr Den Kili 1983. godine u svojoj knjizi Sindrom Petra Pana: Muškarci koji nikada nisu odrasli . –

Iako nije zvanično priznata dijagnoza i ne postoji u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM-5), niti u klasifikaciji Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), ovaj koncept opisuje obrazac ponašanja koji karakterišu emocionalna nezrelost, izbjegavanje obaveza i teškoće pri ulasku u odraslu fazu života.

Koje osobine obično nosi ovaj sindrom?

Izvorni opis dr Kilija iz 1997. godine navodi sedam karakterističnih simptoma sindroma Petra Pana:

Emocionalna paraliza – prigušena ili neprikladno izražena osjećanja.

Sporost i odugovlačenje – apatija, odlaganje obaveza i kašnjenje.

Društveni izazovi – teškoće u uspostavljanju i održavanju odnosa.

Izbjegavanje odgovornosti – otpor prema obavezama poput karijere, finansija i partnerskih odnosa.

Teškoće u odnosu sa majkama – pretvaranje partnerki u „majčinske figure“.

Problemi sa muškim autoritetima – udaljenost od očinske figure ili otpor prema njenom uticaju.

Komplikovani seksualni odnosi – strah od odbacivanja i potreba za zavisnim partnerima.

Mnogi od ovih opisa zasnovani su na zastarjelim rodnim stereotipima, ali se danas ističe da ovaj obrazac može da se javi kod bilo koga, bez obzira na pol.

Prema stručnjacima poput dr Patrika Čitama i navodima portala Healthline, osobe koje pokazuju osobine sindroma Petra Pana često imaju:

slabu motivaciju i loše radne navike, često mijenjaju poslove ili ih napuštaju kada stvari postanu teške;

nedostatak dugoročnih planova, impulsivno trošenje novca i neodgovoran odnos prema finansijama;

izbjegavanje razgovora o partnerskim odnosima, odbijanje definisanja veze i emocionalnu neodređenost;

ponašanje koje karakterišu neodgovornost, traženje izgovora, nespremnost na lični razvoj i očigledno izbjegavanje odgovornosti.

Šta doprinosi razvoju ovog obrasca ponašanja?

Istraživanja ukazuju na nekoliko ključnih uzroka:

Prenaglašen ili prezaštićujući roditeljski stil – dijete nikada nije naučeno da se suoči sa posljedicama svojih izbora.

Pretjerana zaštita – zbog nje dječje okruženje ne priprema dijete za samostalnost i zrelost.

Nizak osjećaj vlastite vrijednosti – strah od neuspjeha i traume iz djetinjstva mogu dovesti do bježanja u bezbrižnost karakterističnu za djetinjstvo.

Kultura idealizovanja mladosti – prisutna u medijima, često odlaže ili obesmišljava pojam odrastanja.

Kako pomoći sebi ili bližnjima?

Iako nije riječ o formalnoj dijagnozi, postoje načini da se ovaj obrazac prepozna i prevaziđe:

Psihoterapija – posebno kognitivno-bihevioralna terapija može pomoći u prepoznavanju izbjegavanja odgovornosti i usvajanju zrelijih načina suočavanja sa problemima.

Rad na emocionalnoj zrelosti – podrazumijeva preuzimanje odgovornosti, učenje finansijske samostalnosti i razvoj samopouzdanja.

Zdravi odnosi – partneri ponekad nesvjesno podstiču ovakav obrazac ponašanja, takozvani „Vendi sindrom“, tako što previše pomažu drugoj osobi i na taj način podstiču njenu pasivnost.

„Sindrom Petra Pana“ nije klinička dijagnoza, ali predstavlja korisnu metaforu za obrazac izbjegavanja odraslog života. Odraslost podrazumijeva i izazove i lični rast, a većina ljudi se na putu ka zrelosti barem povremeno osjeća izgubljeno, prenosi bosnainfo.ba .

Međutim, kada neko uporno izbjegava obaveze i odnose, to može ukazivati na dublju potrebu za podrškom i promjenom.