Ovo poručuje dr Davor Pranjić, specijalizant ortopedije sa traumatologijom u UKC Srpske, koji naglašava da studenti medicine ne treba da se plaše ortopedije, jer ona je ta koja rješava probleme, ne stvara ih.
– Ne treba da se plaše sale i toga da dođu i vide šta, u suštini, ortopedski posao donosi. Za uspjeh u ovoj specijalnosti ključni su odvažnost, hrabrost, entuzijazam… Bitna je i želja za istraživanjem, želja za nečim novim i želja da se vide rezultati vlastitih ruku – naglašava dr Pranjić.
Zašto baš ortopedija?
Kao dijete sam dugo bio pacijent nekih nejasnih stanja. Onda sam se jedno vrijeme plašio bijelog mantila i, priznajem, nije mi nimalo prijatno bilo da budem pacijent. Međutim, baveći se aktivno sportom, došao sam u situaciju da to budem. Onda sam vidio da su ortopedi, uprkos onome što im ljudi, možda, zamjere, u prvom redu neku hladnoću, ipak ti koji rješavaju problem. Tako, ortopedija se kao poziv sama po sebi nametnula, iako kroz studije, možda, nisam intenzivno o tome razmišljao. A kad sam završio studije, onda sam bio podvrgnut ortopedskom operativnom zahvatu, gdje sam se oduševio apsolutnom funkcionalnošću nakon ozbiljnog ortopedskog zahvata, te punom funkcionalnošću već nakon 22 dana, kada sam počeo da radim. Doduše, na razgovar za posao sam došao na štakama, a već 3-4 dana nakon toga sam se sasvim normalno kretao. S te strane, ortopedija je za mene jedan poseban poziv.
Kako izgleda jedan vaš dan na odjeljenju?
U 7 časova nam počinje sastanak, na kojem se referira sve što se desilo prethodnog dana, kako od hitnoća traumatoloških pacijenata, tako i elektivnih pacijenata koji su naručeni na operativni zahvat. UKC Srpske ima kapacitet oko 70 pacijenata koji su svaki dan u bolnici. Svaki dan rade dvije ambulante – ortopedska i traumatološka, za kontrolne i prve preglede specijalista. Isto tako, u Urgentnom centru UKC imamo hitnu ortopedsku ambulantu koja radi 24 sata. Ako sam dežuran, na poslu provedem 24 časa. Dakle, jedan moj radni dan počinje sa mrakom i jako često završava sa mrakom.
Kako se razlikuje rad na početku specijalizacije i kad se ona privede kraju?
Nakon završetka studija mislimo da smo sve naučili i da možemo da rješavamo sve probleme odjednom. Međutim, to je isto jedna faza početka života, u kojoj, takođe, tek počinjemo da učimo. I ona zahtijeva puno truda, puno učenja… A svaki dan koji provedemo bez onog aktivnog učenja, učimo iz iskustva kolega što je, možda, i najvrednije znanje. Pet godina unazad, svaki dan je neko novo iskustvo, svaki pacijent je neko novo iskustvo, svaki lakši ili teži slučaj nosi sobom određeno iskustvo. A za jedan dan kroz UKC u prosjeku prođe oko 8 elektivnih operativnih zahvata i, otprilike, 3-4 hitnoće. Takođe, prođe preko 200-300 pacijenta kroz ortopedske ambulante što, isto tako, donosi jedno veliko iskustvo.
Šta vam je najveći izazov u ovoj fazi usavršavanja?
Mene je, u jeku specijalizacije, zadesilo i obavljanje javne funkcije, što zahtijeva puno vremena, puno odricanja. Možda je to jedan od najvećih izazova.
Da li razmišljate o daljem usavršavanju?
Naravno. Primarno bi to bila protetika, gdje najviše problematike ima kod zgloba koljena i zgloba kuka. Dakle, moja dalja edukacija će biti usmjerena na ta dva važna zgloba na kojima, u suštini, čovjek, prije svega, stoji, ali i hoda, a da ne govorimo o trčanju, bavljenju sportom ili nekim drugim aktivnostima koje su profesionalnog karaktera. Tu je i problematika kičme, gdje ima dosta nejasnoća.
Šta biste, iz ove perspektive, savjetovali studentima medicine koji razmišljaju o ortopediji?
Da ne treba da se plaše sale. Da se ne plaše da dođu i vide šta to, u suštini, ortopedski posao donosi i da on rješava i te kako ozbiljne probleme. Isto tako, volio bih da iskoriste svoju mogućnost kroz pripravnički staž koji im je u dovoljno sati raspoređen za sve hiruške grane, isto tako i za ortopediju. Jednostavno, da vide jesu li za to ili nisu. Ne treba da se plaše, ortopedija je ta koja koja rješava probleme, ne stvara ih.
Šta vas u poslu čini najsretnijim?
Zadovoljan mentor koji prati naš kompletan rad, od ponašanja u ambulanti i na odjelu, a prije svega u operacionoj sali u kojoj smo i najodgovorniji, možda je nešto najvažnije. Dakle, da onaj ko nas uči, bude zadovoljan onim što je postigao. Time smo i mi ispunili svoju misiju.
A jedna od meni najljepših i najuzbudljivijih stvari bila je kad sam dobio svoju prvu operaciju. Tokom pripreme, trudio sam se da se ne vidi da sam zbunjen, ali nije bilo jednostavno. A sala je, jednostavno, sve. Zato sam se trudio da svaki trenutak, provedem u operacionoj sali, jer u njoj se, zaista, jako puno nauči. Naravno, ništa manje važno nije ni pratiti pacijenta na odjelu, a i postoperativni tok je izuzetno važan. Ali, u operacionoj sali je sve u našim rukama. Zato u sali treba ostati, čak i kad svi odu, jer ona će nam i u toj tišini nešto kazati.
Kako pravite balans između zahtjevnog posla i privatnog života?
Vremena mi je nedostajalo kad sam postao specijalizant, a posebno kad sam se počeo baviti javnim političkim životom. Privatni život je najvažniji u svemu ovome, tu crpimo energiju za ove dnevne aktivnosti i profesionalni angažman. Zato se trudim da svaku sekundu svog slobodnog vremena provedem sa porodicom. Radujem se svakom slobodnom satu, svako slobodnoj minuti koju ću provesti zajedno sa svojom porodicom. To je ono što nam, u suštini, daje energiju. Oba posla koja trenutno radim su i te kako stresna, ali porodica mi je uvijek vjetar u leđa.
Kako još punite baterije nakon napornog radnog dana?
Druženjem sa prijateljima i sportskim aktivnostima. Takođe, iskustva drugih ljudi su mi izuzetno važna, ona me relaksiraju kako psihičku, tako i fizički.
Imate li uzore među starijim kolegama?
Više njih. Uvijek polazimo od onih koji su nas učili prve korake, a to je u mom slučaju načelnik Klinike za ortopediju i traumatologiju dr Nikola Bojić koji je, prije svega, naš šef, ali koji svima nama mladima pristupa kao roditelj. Uvijek nam je bio podrška i uvijek na raspolaganju. Tu su i naši šefovi odjela, dr Bjelogrlić i dr Ćurlik. Pomenuo bih i svog mentora, prof. dr Manojlovića. S obzirom da se nalazim u procesu edukacije za određene operativne tehnike za primarnu ortopediju koljena, kuka, te kičme, pomenuo bih i svog mentora iz Kliničkog centra Sestre milosrdnice u Zagrebu, a to je docent dr Tomislav Čengić.
Kako savremena tehnologija mijenja način rada ortopedije?
U velikoj mjeri. Tehnologija svaki dan izbaci nešto novo što nam puno pomaže. Prije dvije-tri decenije, određeni prelomi rješavali su se vanjskim fiksatorom ili određenim operacijskim tehnikama koje su zahtijevale samo imobilizaciju. Danas, na primjer, UKC, sa prof. dr Vladom Đajićem na čelu, ima 3D CT, koji je mobilni i služi nama kao suport za navigacijske operacije na samoj kičmi. Znači, imamo CT u samoj sali, mobilni CT kojim se ne može pohvaliti mnogo bolnica, posebno ne državnih, i to ne samo u BiH, nego u cijelom regionu. Tu su i novi artroskopski stupovi, ful HD kamere koje nam daju izvrsnu rezoluciju, uz milimetarske rezove da u potpunosti vidimo određene zglobove. Tom opremom se, svakako, postižu bolji rezultati za same pacijente.
Koliko kod nas ima prostora za istraživanje i naučni rad u ortopediji?
Ima dosta. U prvom redu na Medicinskim fakultetom u Banjaluci, na čelu sa prof. Dr Rankom Škrbićem. U sklopu ovog fakulteta imamo naučno-istraživački centar, koji i te kako doprinosi istraživanjima. Kad govorimo o nekim naučnim dostignućima ili svjetskim trendovima koje treba pratiti, činjenica je da se u jednom periodu stvorio određeni vakuum. Ali, vjerujem da ćemo, edukacijom mladog kadra koji sad daje puni zamah, u narednim godinama uraditi značajan napredak u pogledu naučnih istraživanja. Takođe, svaki dan smo svjedoci da su svjetski poznati stručnjaci iz svih oblasti gosti kako UKC, tako i Medicinskog fakulteta u Banjaluci.
Kako vidite budućnost ortopedije za koju deceniju?
Svjesni smo robotske hirurgije u svijetu. Mi nismo tako daleko od tih trendova i vjerujem da ćemo ih pratiti. Vjerujem da će se tehnologije maksimalno koristiti već kroz 5 godina sigurno, a kroz 10 i te kako. Tehnologija će se koristiti u svemu onome gdje se bude moglo, da se smanje potencijalni rizici. Kad govorimo o rizicima, oni ne moraju zavisiti isključivo od samih doktora. Naime, svaka operacija ili svaki postupak sobom nosi određen rizik. U konačnici, i sam pad koji dovede pacijenta u bolnicu, određeni je rizik.
Ako biste mogli da promijenite nešto u zdravstvu, šta bi to bilo?
S obzirom na to da se bavim i profesionalnim poslom u medicini, ali isto tako i javnim političkim životom, mislim da medicina u BiH napreduje brzim koracima. U tehnološkom smislu to ide jako dobro, ali, možda, društvo u ovom trenutku ne zna cijeniti koliko jedan doktor ulaže svog truda i energije u svoj posao. Većina u zdravstvu će navesti da je plata ta koju treba mijenjati. Ja mislim da je, možda, to manje važno od onoga koliko treba mladom čovjeku pomoći da što više i što brže nauči, kako bi bio što sposobniji da samostalno rješava probleme.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.