Imam užasne napade tuge i plača, jako znojenje i osjećaj da bih vrištala na sav glas. Ne kontaktiram sa ljudima, samo radi reda pozdravim komšije, ali ne družim se ni sa kim. Razlog je i taj što sam bila okrenuta mužu, sinu i kćerki, a suprug je bio 20 godina stariji. I na svadbi je bilo samo njegovo društvo i svi stariji od mene. Brak sam imala izuzetno dobar. Strast, moja i njegova, pretvorila se u veliku ljubav, svađe su bile samo oko djece. Nikad nije pravio probleme da je pio, kockao, pušio, tražio druge žene… Samo je volio mene i svoju porodicu… Sad me samoća ubija, djeca su otišla u inostranstvo i žive svoje živote. Meni je 70 godine, nikud ne idem. Od lijekova koristim “leksilijum” 6 mg, ali popijem i po 3 komada, i to radi spavanja. Inače, patim od insomnije. Tužna sam, niti pjevam, niti se smijem, a bila sam puna života. Sad sam kao izduvan balon. Ne znam kako si pomoći, a teško mi je. Davali su mi “ksanaks”, ali nisam htjela piti, veliki sam skeptik prema tim lijekovima, jer mi svaki ljekar daje drugačiju terapiju. A sam psihijatar kaže da je ovo normalno stanje i ništa mi nije dao od lijekova. Privatno ne mogu da idem, jer mi je penzija mala, a znam da sigurno ima lijek koji bi mi pomogao. Pomozite, jer samoća i tuga su užasni.
Odgovor:
Draga gospođo Jeco,
Prije svega želim da Vam kažem da sam iskreno dirnut onim što ste podijelili. Vaša tuga i osjećaj praznine su stvarni i teški, i već samo to što ste se odlučili povjeriti pokazuje snagu, iako se možda tako ne osjeća. Gubitak voljene osobe, naročito supruga s kojim ste dijelili život pun ljubavi i razumijevanja, ostavlja dubok trag. Nije neobično da i nakon tri godine imate dojam da ga i dalje čekate, jer veza koju ste imali ne nestaje sa smrću.
U psihijatriji ovakva iskustva nazivamo produženom tugom. Istraživanja iz posljednjih godina pokazuju da oko 7–10% ljudi nakon gubitka partnera razvije stanje u kojem žalovanje traje godinama i značajno remeti svakodnevni život (Prigerson et al., World Psychiatry, 2021). Kod Vas je prisutna i nesanica, osjećaj socijalne izolacije, kao i korištenje većih doza lijekova za smirenje nego što je preporučeno. To mi govori da Vam je potrebno i stručna podrška i pažljivo vođena terapija.
Vaša skepsa prema lijekovima je razumljiva. Istina je da se različiti ljekari ponekad razlikuju u preporukama, što pacijenta može zbuniti. Ali postoje terapije koje se u Vašem slučaju mogu uzeti u obzir. Kod produžene tuge i depresivnih simptoma često koristimo antidepresive kao što su escitalopram ili sertralin. Oni ne djeluju odmah, ali nakon nekoliko sedmica mogu pomoći da se ublaži stalna tuga, smanji osjećaj praznine i popravi san. Za razliku od benzodiazepina poput Leksilijuma, koji kratkotrajno uspavljuje i smiruje, antidepresivi ne stvaraju zavisnost i namijenjeni su dugotrajnom liječenju. Prema evropskim smjernicama (European Psychiatric Association, 2022), upravo kombinacija razgovorne terapije i antidepresiva daje najbolje rezultate kod osoba s produženim žalovanjem.
Znam da živite skromno i da privatno liječenje nije opcija. Ipak, u domovima zdravlja postoje psihijatri i psiholozi kojima se možete obratiti kroz redovan zdravstveni sistem. Takođe, postoje i besplatne telefonske linije za podršku, gdje biste barem povremeno mogli razgovarati s nekim stručnim.
Na kraju, želim da Vam kažem da niste sami i da Vaša patnja nije “normalno stanje s kojim se mora živjeti”. Lijekovi i razgovor mogu pomoći da se vratite životu u kojem ćete opet osjetiti barem dio radosti. Molim Vas da se obratite svom ljekaru i otvoreno kažete koliko Vam je teško, jer svaki dan proveden u tišini i boli je teret koji ne morate sami nositi.
Srdačno,
Mr sci dr med Aleksandar Pejić
Specijalista psihijatrije
Pratite nas u serijalu “Zdravlje prije svega” i iskoristite priliku da dobijete stručne savjete i korisne odgovore direktno od psihijatrom.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.